Piše: Bećir Vuković
Tako izgubljeni u vremenu izgubljeni i u prostoru…
Sličnih obračuna sa iluzijama morali bi se odreći i oni koji su prošlost poput bivšeg diktatorskog režima koji se raspada…
Sjedeći na obali mora u Igalu. Od apsurda ništa veće nema ni u prirodi ni u društvu. Slike, posledice djelovanja jednog političkog nebića. More izbacilo crni ševar…
Ko ne shvata da je komunistička diktatura po ovim bregovima i obalama prošlost, taj je lud. Isto, kao što ni persona koja mi je na umu, ne shvata da je gotovo sa crnim ševarom komunizma…
U apsurdnom svijetu ništa se lakše ne ugasi od odgovornosti, koja na kraju sasvim presahne…
Kao što su na plaži u Igalu sasvim presahli i najmanji talasići…
Jutro, proljeće dolazi. Proleće, a ništa ne proleće. Slika je ukočena iako gledam more…
Dolazi proljeće i podsjeća na volšebnu egzistenciju. Pa ipak, sve što se događa kao da su samo potonji rezultati inercije…
Takvo raspoloženje srelo me na magistrali preko Grahova. Isto osjećam i sada, na obali mora, ali inercija će tek biti – vidljivom – kad opet zaplovim preko kamene pustinje…
Svijet ništa ne može učiniti mrtvim poput pogrešnih društvenih djelatnosti. Duh iskošene djelatnosi i svijet iskosi. Neko se stalno bavio vama, ali uopšte nije poznavao ni vas, ni vaš slučaj…
Da li je nekad tekla rijeka preko Grahovskog polja. To što gledam liči na rečno korito. Ili je prokopavao neki socijalistički užas…
Tek je svanulo, opet sam krenuo, ali, opet, kao da se put samo ispred mene kreće…
Koji još ne shvataju o kakvoj je iluziji riječ, naročito da se popripaze sada pod proljeće…
Iako se naša priča o crnogorskom proljeću tek uklapa u vremensku prognozu…
Vjerovatno, i prije Ričarda VIII, neko je rekao da nije važno je li mačka crna ili bijela, važno je da lovi miševe. Ali, u Montenegru ima mačaka koje uopšte ne love miševe. Zato nije ni čudno što miš još kolo vodi, iako je režim pao…
Samo se treba sjetiti da je režim pao..!
Narodu kome se lako izbriše sjećanje, još lakše ga istorija zaboravi. Pa ipak, ni takvi ne mogu biti toliko loši, da bi zapadnim „partnerima“ bili dobri. Čak ni sa takvim izbrisanim sjećanjem. To nije shvatio ni naš diktator…
Naša osnovna strategija pretpostavlja da nas zapadni partneri brane od svega i svakoga. Takva odbrana Montenegra istovtovremeno znači potpunu predaju zapadnim partnerima koje samo mi imenujemo partnerima…
Nekome iz vlasti se omaklo pa je rekao: ne možemo pola države strpati u zatvor..?!
Šta to znači..?
Znači – kad bi pola države strpali u zatvor – Montenegro ne bi mogao biti nezavisan, ni suveren, zajedno znači – nedorastao – za ozbiljne projekte…
Zato još uvijek stojimo u mjestu, a samo se put ispred nas kreće, kako pokretne stepenice u Voliju…
U bezduhovnom – kafkijanskom svijetu – ništa se ne uči niti možete naučiti, pošto se sve unapred zna…
Svaki seljak u gostionici zna da geometar K. ne može stići do zamka. I vaš pisac je stigao do obale mora, eto i sjedi tu, ali to je kao neki san…
Samo K. ne zna da ne može stići u Zamak…
Sa druge strane, tako djeluje i naš apsurdni junak – diktator – koji je izgubio svaku vezu sa ciljevima…
Šta tek reći o njegovoj birokratiji – ministrima – poljoprivrede, turizma, saobraćaja, unutrašnjih i vanjskih poslova, napose…
Kafkina – mala žena – mišica, ne bi bila zadovoljna kad bi on i sasvim nestao – ona bi poludjela, zacičala još žešće, jer bi mislila da je on nestao radi nje – da je sve to opet usmjereno protiv nje…
Kad bi i smrt sebi dosudio, i okitio topolu na riđoj plaži, ona bi mislila: i – klateći se, opet prkosi njoj…
Gledajući jednu malu ženu u parlamentu. Strepeći da nisam na ivici rodne ravnopavnosti. Ali, imam rupu kroz koju ću ujuriti: pisac je mislio na državicu kroz njenu predstavnicu…
U ovom svijetu svako se mora paziti, jer će biti objektivno odgovoran i za ono što mu pripišu…
Već sam dovoljno zaradio za pripisivanje. Srećom, nisam u parlamentu, i nemam šta da čuvam. Jeste, vazda bio i ostao imun na imunitet…
(Nedužan, zapisao na betonskom zidu plaže u Igalu…)
