Profesor i smatrala

Ko je bio dokon da potroši koji sat pred televizorom i odgleda dvije emisije – „Načisto“ na TV „Vijesti“ i „Neki to vole vruće“ – na Adria TV, mogao je jasno vidjeti turobnu sliku naše stvarnosti. Iz dva ugla.

Na „Vijestima“ je gostovao profesor Milan Popović, vanredan intelektualac – đak čuvenog Imanuela Volerstina. Čovjek koji je jesenas za katedrom dočekao 46. generaciju studenata prava.
Kaže slobodni profesor vrlo jasno da je ovdje glavni problem mafiokratija i njen vrhovnik Đukanović. Da je neprirodno od njega i njegove partije očekivati da se bore protiv kriminala i korupcije, odnosno da sebe pošalju na robiju. To prilično nezrelo očekivanje je imao mlađani i Eskobarom zaneseni Abazović.

„… Kod Dritana Abazovića je bila po srijedi fascinacija i nekritičnost prema Gabrijelu Eskobaru“, kaže profesor Popović.

A Eskobar je proljetos šapnuo Dritanu da u Vladu ne može DF, ali može DPS.

A očekivati, ako je Abazović uopšte i imao to očekivanje ili je dogovor, od DPS da se bori protiv kriminala jednako je idiotski kao da očekujete od Zorana Lazovića da će Agenciji za sprečavanje korupcije uputi zahtjev da ispita odakle mu šest i po miliona imovine kojom sudu jemči puštanje na slobodu njegovog sina Petra. Preidiotski, ako nije prevara.

Jesu li Bilčik i Picula „motivisani“ da brane Mila, a Eskobar mu gura u zagrljaj Abazovića

Upozorava jasno profesor Popović na mogućnost korupcije kada je riječ o raznim Bilčicima, Piculama i inim, koji kao na tasteru negativno reaguju na sve što nije na korist vhovnika mafiokratije Đukanovića.
„Čitava ova operacija, ova četa međunarodnih posrednika, specijalnih izaslanika, koja dolazi u Crnu Goru, sad radi na tome sa malu URU i Dritana Abazovića ponovo uguraju u takozvane evroatlantske kombinacije“, kaže profesor Popović.
Što će reći u novu Vladu sa DPS – om.

Tako se čita stvarnost gospodo crnogorski vd intelektualci i vd političari.

Ali za to moraš da znaš, da želiš i umiješ to da kažeš. I što je najbitnije da si hrabar i da ne duguješ stav nikome. Nijednoj ambasadi.

Student Zirojević i amputiranje uma

Na drugoj strani, na drugoj televiziji su gostovala tri političara. Tri gosta u politici koji su tu samo pukim spletom naših nesrećnih i nesređenih okolnosti i njihovog interesa.
Ništa lično, ništa ad personam. Samo o činjenicama.

Gosti su bili ljekar Vladimir Dobričanin, nastavnica Suada Zironjić i student telekomunikacija Nikola Zirojević.

Dobričanin kao i većina njegovih kolega doktora samodovoljan, samouvjeren i nepotkrijepljen. Ima se osjećaj da ljekari nerado izgovaraju i svoje ime bez onog dr. A tek nerado čuju. Tako tokom života stvore sebi predstavu više vrste koja ima pravo da zbori o bilo čemu kad joj se i kako joj se ćefne.
„Ovaj zakon je bio iznuda“, „demokratija je ove godine nekoliko puta bila na ivici smrti“, „demokratija u Crnoj Gori nije još uvijek reanimirana“… , dijagnostifikuje ljekar Dobričanin našu stvarnost.

Suada Zoronjić, poslanica URE, nastavnica bilogije i magistar komunikologije (baš se rimuje) slovi o opstrukciji DPS – a, i kršenju Ustava, a koliko prekjuče je sa njima glasala za manjinsku Vladuu kojoj je na čelu lider njene stranke Abazović.

Politički mlađani ( ’94. godište – pet ljeta mlađi od DPS – a) a odocneli student (28 godina – sa toliko je Milo već bio premijer) specijalističkih studija (IV godina fakulteta) telekomunikacij Zirojević, hoće kao Dobričanin da ljekarski analizira političke prilike – planski dignutu galamu zbog donošenja izmjena Zakona o Predsjedniku.

„Znate kako ja posmatram ovaj zakon? Imate pacijenta i dijagnostifikujete mu karcinom pluća, a onda mu zbog karcinoma pluća tek tako otkinete nogu“, poentira mali raško Zirojević.
Uzalud očešljana bradica i umni naočari bez optike.

„Bravo ti ga bistrino ljudska“, rekao bi Miladin Radosavu u „Đekni“ na to što na pitanje kako se na njemačkom reče pažnja odgovori – prepelica.

Smatrači na pozicijama, vrhunski znalci na margini

Ponavljam, ne govorim protiv ovo troje ljudi, nisu ni jedini ni najilustrativniji primjer politički neobrazovanih i neznavenih političara. Egzemplar su Milovi junoše.

Govorim o toj slobodi da se može pričati o bilo čemu, šta te god zapadne samo da se plaća, i to bez ikakvog pokrića i odgovornosti. Puko smatranje – ja o tome mislim to.

I ne bi to bilo muka kada to ne bi bilo o našem trošku.

Smatrala raznih profila i partijskih preferencija nam kroje kapu, omogućavaju vrhovniku mafije da još pliva i nada se pojasu za spasavanje i onemogućavaju ikome znavenom da se čuje, a tek odlučuje.

Isti ovi, i ne samo oni, puki smatrači (smatram, ocjenjujem, po mom dubokom uvjerenju…) koji o politici znaju taman koliko o umjetnosti ekspresioniste Edvarda Munka, su nedavno odlučili da profesor Popović ne može u sudski savjet. A dobio je prolaz njegov kolega sa fakulteta Korać, kojeg se ne sjećaju ni svi studenti kojima je upisao ocjenu u indeks.

To su naše tužne političke prilike. Politikom se bave i kapu nam kroje električari, biolozi, hirurzi, turizmolozi, ginekolozi, pravnici, ekonomisti i pripravnici, a ne može ni da priviri neko ko bi mogao raditi na najglasitijim svjetskim univerzitetima.