Profesor Časlav Koprivica: Rusija pokazala značaj naše 1999. godine, shodno tome, samo dosljedno i dalekovido postupa!

Oblasti interesovanja Časlava Koprivice su istorija filosofije, filosofska hermeneutika, istorija ideja, filosofija kulture, socijalna ontologija i politička teorija. Redovni je profesor filosofije na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu, i jedan od osnivača Pokreta za odbranu Kosova i Metohije. Sa našim uglednim filosofom razgovarali smo o svetsko – istorijskim okolnostima koje se mogu čitati iz rata koji se sada vodi na prostorima Ukrajine.

Da krenemo od najosnovnijeg: kako se, posle proglašenja „kraja istorije“ (Fukujama), stara učiteljica vratila u školu ovoga sveta? Zar je „klasični rat“ moguć posle trijumfa liberalizma i globalizma, kada „postistina“ kaže da Istine nema?

Pođimo zaista od najosnovnijega: nije se istorija vratila u školu, nego smo se mi vratili u klupe (kod učiteljice) Istorije, koja nikada nije prestala da se zbiva, a, sljedstveno tome, ni da podučava – one sa sluhom da je (do)čuju, saslušaju i razumiju. Od pamtivijeka, svijet nije bio dovršen kao ustaljeni poredak – niti to ikada može postati, a još manje svjetska stvarnost može doseći besprijekorno, nepromjenljivo obličje. Čovjek je neprolazno pozvan da se iz područja ovostranosti djelatno i saznajno nosi sa nesavršenostima ovoga svijeta, nastojeći da ga, koliko mu je to moguće, razabere, uredi, prilagodi, ali pritom uz svijest da mu on uvijek može uzvratiti neočekivanim, neželjenim, a katkad i kataklizmatičnim. Naš vazdašnji naprosto ne može postati polje dovoljne prozirnosti.

Kada govorimo o istini, ona i dalje – kako prije, tako i poslije Hegela – ima (najmanje) dva glavna polja: prvo, na kojem, iz polja životne stvarnosti, nastojimo da je saznajno dokučimo, dok se još nalazi u previranju postajanja stvarnom, i drugo – kada se već uobličila kao stvarnost, pa je tada, kao istorijsku, naknadno spoznajemo, jer ne bijasmo kadri za to dok još previraše. „Istorijska istina“, koja je po svojoj prirodi naknadna, korektiv je nesposobnosti da zahvatimo istinitō koje vazda nekako vezano za stvarnost, bilo da u njoj, kao suštastvenoj, prebiva, bilo da ponad nje, kao ne-više-suštastvene, lebdi. A tzv. „postistina“ nema veze sa svojim neprolaznim objektom – stvarnošću, već samo s našom pometnjom zbog kojeg prestajemo biti kadri da je dokučujemo, ili čak da uopšte o njoj smisleno javno razgovaramo. Na osnovu čega apologeti nemoći i zbrke – iz ko zna kojih razloga – propovijedaju zloćuni besmisao „postistine“. Uostalom, ako je „postistina“ tako daleko od same istorijske istine – utoliko gore po prvu; same istine, ali ni istinotražitelja, čiji vrli zadatak nije prestao da važi, to se uistinu ne tiče.

Kada je riječ o ratovima, oni su odvijaju oduvijek, otkad je svijeta i vijeka, dakle i kada oružje ćuti – jer i tada je svijet poprište sučeljavanja državno-civlizacijskih, ali i unutardruštvenih akterá, njihovih ambicija i strasti, čiji je krajnji horizont borba za projektovani, drugačiji svijet. Devedesetih i ranih dvijehiljaditih, bili smo svjedoci ratova koji su indikovali pompeznu, samozadovoljnu, zločinačku obijest onih čiji je glavni cilj bio da demonstraraju šta sve trenutno mogu – a mogli su gotovo sve. To su bili postmoderni, dakle (prekomjerno) simbolički-spektakularno nabijeni, ali suštinski povijesno bespoljedični, postistorijski ratovi. Istorija je za vrijeme uništavanja Iraka (i prvog i drugog) i Libije mirovala. To, međutim, nije bilo slučaj s agresijom na SRJ, koja je bila svjetskopovijesno događaj kojim se zazvonilo na uzbunu pred razobručenim anglo-američkim, globalističko-totalitarnim militarizmom. Taj poziv nevine Srbije i Crne Gore, koji je ujedno bio i poziv za spas od anglo-američkog privatizovanja svijeta, najjasnije je čula Rusija, ne samo zato što su razapinjali nas, njihovu braću, kao, na primjer, 1914, već i stoga što im je, ako ne ranije, makar tada moralo postati jasno šta uskoro i njoj može da se desi. Sada, 23 godine kasnije, probuđena, „spamećena“ i ojačala Rusija vodi rat protiv nacističkog mostobrana NATO, koji je organizovanjem državnog udara u Kijevu 2014. jasno stavio do znanja da mu cilj nije zaštita tobože ugroženih saveznika iz istočne Evrope (takođe potencijalnih ili aktualnih mostobrana protiv Rusije), već da mu je meta sama egzistencija Rusije kao (relevantne) države. Utoliko, Agresija iz 1999. bila je povijesnodramski uvod za samorehabilitovanje Rusije, dok rat protiv nacizma u Ukrajini 2022, koji je suštinski preventivno-odbrambeni rat protiv već otpočelog rusofobnog pohoda NATO-militarizma, može biti posmatran kao egzemplaran za proces povratka Povijesti, u Hegelovom smislu. Naime, ovaj, u svojoj prirodi (ponovo) moderni rat oličava ono što njemački mislilac slikovito naziva „porođajnim mukama“ iz kojih nastaje jedan novi, umnogome još nenaslutivi svijet.

Kakav je, upravo iz svetskoistorijske perspektive, smisao NATO agresije na Srbiju i Crnu Goru 1999?

U vezi s tom agresijom valja, svakako, uočiti, pseudohegelovsku „istovremenost (epohalno) neistovremenoga“. Rat iz 1999. imao je svjetskopovijesni značaj, za razliku od agresija na Irak (1991; 2003) i Libiju (2011), koje su još nosile obižje „postmodernih“ ratova zapadnjačkog državnog razbojništva usmjerenih za otimanje resursa i bezobzirno širenje svjetske kontrole. Već naredni pokušaj Zapada da agresijom na Siriju (2012) nastavi s istom praksom tehnizovane geopolitike suočio ih je s odlučnim odgovorom Rusije. Tada je postalo jasno da je tzv. „postistoriji“, kao amblematskom pojmu za „svjetska“ zbivanja lišena posljedica, koja ništa ne mijenjaju na već sistemski-superstrukturalno ustaljenim (dakako, mahom ideologizovanim) „istinama“ – došao kraj. Ako je agresija na SRJ bila prvi moderni rat postmodèrne – koji je, utoliko, bio „nesavremen“ (i u Ničeovom smislu), tada je ratom u Siriji postalo jasno da je u sukobu suprotstavljenih geopolitika, odnosno međusobno suprotstavljenih načela – ulog izričito postala odluka o budućnosti čovječanstva. Utoliko je ovaj treći u nizu ratova, ukrajinski, na odlučujući način objelodanio da od 1999. traje moderni rat za svijet – za to kakav će biti budući svijet.

Nije stoga slučajno što ruski zvaničnici toliko insistiraju na agresiji iz 1999. Nije tu riječ o prkošenju, ili tek o pokušaju da se „dubliranjem“ natovske geopolitike iz devedesetih izvuku značajne dobiti za sebe. Ruska političko-intelektualna vrhuška time pokazuje da je naučila istorijsku lekciju, da je – budući sada modernija (tj. evropskija) od zapadnjačke – shvatila svjetskoistorijski značaj naše 1999, tako da, shodno tome, samo dosljedno i dalekovido postupa. Nasuprot zapadnjačkom nasilničkom svojatanju svijeta, Rusija, na vrhovima svojih raketa zastupa načela ne samo sopstvene državno-civilizacijske samosvojnosti nego i prava svih zemalja i naroda u svijetu da, u granicama svojih legitimnih moći, samostalno vode svoje egzistencije i da budu zaštićeni od anglo-američkog poriva za „svjetootimačinom“. Nadajmo se da širenjem tog rata na direktan obračun NATO s Rusijom, što se, čini se, ne može isključiti, to neće postati i rat za kraj svijeta…

Koliko je «majdanski prevrat» imao uticaja na ovo što se sada zbiva na Ukrajini? Jer, za vreme Janukoviča Ukrajina je bila sasvim pristojan sused Rusije.

Ako govorimo o aktualnom ratu, treba naglasiti da su kijevske prevratničke vlasti u kontinuitetu (Turčinov – Porošenko – Zelenski) vodile rat protiv slobodnih dijelova Donbasa, kao što su na njegovim okupiranom dijelovima, kao, uostalom, na čitavom području nekadašnje Ukrajine, sve vrijeme, od 2014. pa do danas, terorisali i istrebljivali protivnike prevratničkog nacizma. Postoje ozbiljne indicije da je čitav niz ljudi koji su smatrani javnim protivnicima ukrajinske „nove vlasti“, u stilu južnoameričkih hunti, „tiho likvidiran“ s početkom ruskih vojnih dejstava u bivšoj Ukrajini. Ukratko, građane bivše Ukrajine koji su – što iskreno, što „namješteno“ – zauzeli pozu vapijućih žrtava „ruskog svijeta“, treba podsjetiti da je režim koji operiše na nekadašnjem području njihove države bez prestanka vodio rat protiv Donbasa, na pravdi Boga pobunjenog protiv nacističke tiranije, da je od 2015. to poprimilo formu jednosmjernog, vrlo prljavog rata u kojem samo ukrajinski nacisti bombarduju, preduzimaju terorističke napade – dok jadni Donbas ne uzvraća, već samo sahranjuje i broji mrtve. Možda su se za osam godina pirovanja nacizma građani bivše Ukrajine odveć navikli na realnost ciničnog rata protiv Donbasa; a možda mnogi od njih, kao nacista Porošenko, smatraju da je normalno da djeca u Donbasu, krijući se od redovnih artiljerijskih pošiljki ukrajinske „demokratije, čitavo djetinjstvo provode po podrumima. No podli i grozni nezavršeni, rat bivše Ukrajine protiv svojih nekadašnjih građana morao je biti okončan. Rusija je na užase nacističke tzv. „antiterorirističe operacije“ na koncu morala preduzeti „antinacističku operaciju“. Oni građani bivše Ukrajine koji su sada skandalizovani ruskom akcijom trebalo bi da shvate da ovo nije početak rata, već njegov produžetak i, nadamo se, skori završetak, koji je postao moguć, štaviše vapijuće neizbježan – zbog njihovog, u najmanju ruku, tolerisanja i normalizovanja, istrebljivačkog rata ukrajinske nacističke hunte protiv nepokorenog Donbasa.

Što se Zapada tiče, njihova „šokiranost“ rasplamsavanjem rata u bivšoj Ukrajini posljedica je njegovog svjesnog, osmogodišnjeg prećutkivanja dugog zločinstva ukrajinskog nacizma u Donbasu. Samo onaj ko je namjerno „zaboravio“ neprekidni rat može biti „začuđen“ i „zaprepašćen“ njegovim povratnim i zakonomjernim širenjem na Kijev, iz kojega je potekao.

Ruski geopolitičar Anja Filimonova je pre pola decenije, rekla: „Da smo branili Kninsku Krajinu, ne bismo dobili Ukrainu“. Kako je Rusija dozvolila da NATO – imperija od Ukrajine stvori Antirusiju?

Republiku Srpsku Krajinu ni Srbija nije branila, a mogla je i morala – i to bi vjerovatno bilo dovoljno za njenu zaštitu. Što se Rusije tiče, njoj su 1995, u vrijeme pada RSK, ne samo još predstojali neki od najtežih trenutaka njene pljačkaško-genocidne „tranzicije“, nego i ona, sa svojih postimperijalnih vidika, još nije bila ni izbliza spremna da recipira egzemplarni značaj za sebe samu srpske drame nastale iz razbijanja Jugoslavije. No stvari su se suštinski izmijenile Agresijom NATO na SRJ. Nažalost, to je moralo da se desi da bi Rusija, u kojoj ni vodećim ljudima nije zapravo dolazilo u glavu da milioni Srba žive izvan Srbije, mogla autentično iskusiti pravu prirodu anglo-američkog globalističkog banditizma. Uostalom, da se s našom 1999. Rusija nije bila probudila, teško da bi taj rat mogao doseći svjetskopovijesni značaj, koji je, to je iz retroespektive već poodavno jasno, nesumnjivo imao. Ipak, valja dodati da je od trenutka osvješćenja pa do početka ozbiljnijeg uzdizanja Rusije moralo proteći makar nekoliko godina, a ona 1995, blago rečeno, nije „bila u igri“ u bivšoj Jugoslaviji.

No i da je RSK bila odbranjena i da je čak naknadno bila stvorena ujedinjena svesrpska država od Srbije, Crne Gore, Srpske i Srpske Krajine, to ne bi zaustavilo projekt „Ukrajina“. Njega, uostalom, nije započeo NATO, već Kurija i Poljska, s Brestskom unijom 1596, kada su pravoslavci na teritoriji „Žečpospolite“ natjerani da priznaju vrhovni vjerski autoritet rimskog vladike, što je bio uvod za dugi proces denacionalizacije na istorijskom prostoru Crvene Rusi (pokrivala je, pored ostaloga i dijelove današnje Ukrajine: Galiciju, Voliniju i Zakarpatsku Rus) i Malorusije, odnosne „prenacionalizacije“ rubnih (zapadnih i južnih) dijelova velikog ruskog plemena. Vremenom je, putem rimokatoličkog identitetskog inženjeringa (koji je poslije Poljske preuzela Autrougarska), strogo geografska predstave „Ukrajine“, kao neodržavljenog, međuprostora, vrlo promjenljivih obrisa, koji se nalazio između ruske, osmanske i poljske imperije, na kojem su živjela ruska plemena, „ukrajinstvo“ konstruisano kao tobožnja narodnost. Nastankom SSSR, Lenjin je, na fonu ukrajinskog „nacionalnog preporoda“ iz XIX stoljeća, u kojem su značajnu ulogu igrali ljudi bliski bečkim, tradiconalno rusofobnim vlastima, dao odlučujući podstrek vještačkom nacionalizovanju ukrajinstva. „Ukrajina“, strogo uzevši, to čak nije ni krajina, tj. utvrđeni, militarizovani, pogranični prostor za odbranu od prekograničnog „vječnog“ neprijatelja. Ukrajina je, zapravo, međukrajina. Ipak, zahvaljujući postepenom, spolja vođenom identitetskom preumljivanju stanovništva Galicije i Volinije (koje danas aproksimativno, ne i sasvim precizno, izjednačujemo sa Zapadnom Ukrajinom), oni su prelaskom na uniju s rimokatoličanstvom počeli ne samo da se nacionalno otuđuju od ruskosti nego i da mrze svoju izvornu, rusku narodnost, da bi se na kraju čak putem toga i negativno konstituisali. Uzgred, riječ je o vrlo sličnom istorijsko-kolektivnopsihološkom mehanizmu koji je bio (i ostao) na djelu kod naših muslimana (potonjih „Bošnjaka“) i kroatizovanih Srbokatolika, s tom razlikom što su u ovom slučaju zapadnoukrajinski, zbog višetoljetne poljske okupacije, uveliko polonizovani dijalekti, učinjeni osnovom „ukrajinskog jezika“, a na osnovu toga i potonjeg ukrajinskog jezičkog nacionalizma.

Šta je, dakle, današnja, banderovska Ukrajina?

Jednom riječju, „Ukrajina“, to je opsežni, dugoročni antiruski projekt, koji su međusobno nasleđivale od drugih zapadnjačke imperije – kada god bi preduzimali pohode protiv Rusa: Poljaci – Šveđani – Austrijanci/Austrougari – (njemački) Drugi rajh/ Treći rajh – angloamerocentrični NATO. Kada je jednom Kurija iznjedrila antiruski obrazac uiijatskog „ukrajinstva“, nijedna antiruska sila poslije toga nije morala mnogo da se trudi oko njegovog razumijevanja ili rekonstrukcije, već su ga preuzimali u manje-više gotovoj formi, a oni koji su počeli da se kolektivnoemotivno odazivaju na „ukrajinstvo“, u svojoj identitetskoj frustriranosti, nedovršenosti i „maloljetnosti“, bili su spremani da služe svakome ko bi im svojom rusofobijom „dao nadu“; tako je bilo, tako je i danas. Ukratko, „ukrajinska“ Antirusija građena je najmanje četiri i po stoljeća, i ona, srazmjerno svojoj identitetskoj faličnosti, zbog koje se i zasniva rusomrzjem, pokazuje nevjerovatnu gipkost i prilagodljivost aktualnim ideološkim kontekstima. Naime, prvu „Ukrajinu“ su konstruisali rimokatolici, da bi je zatim „preuzeli“ bečko-berlinski militaristi. Poslije njihovog sloma granice joj daju boljševici, za vrijeme Drugog svjetskog rata na djelu je „srdačna antanta“ između njemačkog i ukrajinskog nacizma, da bi danas čitav „liberalno-demokratski“ Zapad – što je kriptonim anglo-američkog geopolitičkog militarizma – solidarno i jednodušno stajao na braniku tekovina rimokatoličkog prozelitizma, Drang–nach–Osten-ideologije, boljševizma i, najposlije, nacizma. Ove neobična prilagodljivost promjenljivostima vladajućih ideoloških paradigmi – i „ukrajinstva“ i njegovih zapadnjačkih pokrovitelja – teško da može biti drugačije objašnjiva do postojanom crvenom linijom koja ih, uz sve njihove razlike, u ovom slučaju spaja u kontinuitet: ruso-ortodoksofobija.

Sankcije uvedene Rusiji, koje uključuju i Dostojevskog, kao „negativca“ sličnog Putinu, neviđene su u istoriji sveta. Kad je NATO krenuo protiv Srbije i Crne Gore 1999, nesloga zapadnih zemalja oko cilja i smisla sukoba bila je veće nego kad se kreće protiv Rusije. Koliko je brzina uvođenja sankcija Rusiji plod vojno-obaveštajne koordinacije, a koliko je u pitanju vekovna priprema?

Ne treba potcijeniti stepen „potsuverenizovanosti“ američkih NATO-„saveznika“, s djelimičnim izuzetkom Britanaca. To je sigurno jedna od zadejstvovanih poluga, čime se može objasniti neviđena hitrost jedno(bez)umnog antiruskog „postrojavanja“ cjelokupnog Zapada. To se vidjelo i prilikom dva glasanja u Generalnoj skupštini OUN, gdje je, nažalost, i zvanična Srbija već dvaput od početka rata glasala za osudu Rusije. Nadamo se da će zvanična Rusija, uprkos ponašanju zvanične Srbije, umjeti da cijeni držanje nezvanične, „narodne“ Srbije, koja je, zajedno s „narodnom“ Crnom Gorom, dala punu podršku ruskoj borbi za pravdu – ne samo u bivšoj Ukrajini nego i za pravedniji poredak u svetu. Ipak, to Crnoj Gori nije pomoglo, jer je ona zvanično stavljena na spisak „ne-prijateljskih država“. No, uz svu bezočnost i nemilosrdnost Amerike u nasilnom ishodovanju antiruskog konsenzusa, nema sumnje da odlučujuću ulogu u njegovoj projavi igra višestoljetna rusofobna tradicija Zapada, koja je, kao pritajeni demon, samo skrajnut i prikriven, da bi sada pokuljao na površinu javnog i privatnog života Zapada, na način kojega se ne bi postidio ni njemački nacizam u svojim „slavnim“ danima.

Rat je čovekovo prokletstvo, ali se stalno vraća. Da li je ovaj rat na Ukrajini ljudski, ako je tehnika odavno prevazišla čoveka i ako se ratuje bespilotnim lutalicama i „kinžalima“? Filosofija je uvek poziv na trezvenost, ono Spinozino: non ridere, non lugere, neque detestari, sed intelligere [ne da bih ismevao, žalio se ili proklinjao, već da bih razumeo]. Ipak, apokaliptičnost zbivanja, od kojih se i plače i očajava ne može nam promaći. Šta filosof poput Vas – da parafraziramo Vaska Popu – vidi na dnu noći? Drhtite li za sudbinu Srba, Rusa, čovečanstva? Može li se trezveno misliti u senci atomske bombe?

Svaki rat je i te kako ljudski, ne samo zato što njega nema bez ljudi nego zato što je i tehnika – makar je tako u ratu – uglavnom samo medij ljudskih želja, namjera i ambicija. Rat je bio i ostao sukob singularizovanih kolektivnih volja. Što se nas tiče, kao jedini, kakvi-takvi, saveznici Rusije u Evropi, mi smo ne samo geopolitički okruženi snagama NATO, nego smo sada i dodatno izloženi prijetnji od strane novoobrazovanih udarnih grupa Saveza, koje će biti smještene u Mađarskoj, Rumuniji i Bugarskoj – da li zbog Rusa, zbog nas ili zbog i jednih i drugih, to će se možda vidjeti. U svakom slučaju, sada je jasno koliko je bila dalekosežna i pogubna nedoraslost srpske političke klase 2005/06. da se suprotstavi državnoj otmici Crne Gore, čiji bi nam izlaz na more, unutar zajedničke nenatovske države, sada bio životno važan.

Kada je riječ o Rusiji, ona je ulaskom u Ukrajinu pokazala da je spremna da rizikuje sukob s čitavim NATO – očigledno u ime razloga koje smatra egzistencijalno važnim. Rusiji stoga neće biti dovoljno da trajno riješi smrtnu geopolitičku prijetnju koja joj dolazi od nac/tifikovane Ukrajine – za šta će, nadamo se zbog čitavog svijeta, a ne samo Rusije – imati snage. Pored toga, ona će morati da pokaže da je kadra da se izbori s namjerom Zapada da je totalno izoluje i ekonomski, politički, simbolički i moralno uguši. Uopšte nije nemoguće da se Rusija ni s tim zadatkom neće moći primjereno nositi bez oslanca na svoju silu. Napokon, i pokušaj njenoga „gušenja“ predstavlja oblik nasilja par excellence. I zaista, ako je Rusija već godinama, najkasnije od „otrežnjujućeg“ Putinovog govora u Minhenu 2007, gotovo preklinjala da joj se daju vjerodostojna bezbjednosne jemstva, umjesto što je cinično satjeruju u ugao – tada je makar za ovih petnaest godina (a i mi imamo sličan iskustva iz devedestih), ako ništa drugo, postalo jasno da Amerikanci i Britanci „razumiju“ i „priznaju“ samo silu. U nastojanju da očuvaju privid globalnog hegemona, što već odavno ne odgovara stvarnom odnosu ekonomskih i vojnih snaga, Anglo-Amerikanci su sebi dozvolili da tako snažnu i opasnu vojnu silu kao što je Rusija pokušaju dovesti u bezizlaz. Odgovor na to je ruska akcija u Ukrajini. U tom sučeljavanju, na jednoj strani stoji suluda ambicija, koja je povrh toga i lišena pokrića, a na drugoj – volja za opstankom jedne države-civilizacije. Čak i da smo u čitavoj stvari načelno nepristrasni, jasno je na čijoj bi strani u ovakvom sukobu trebalo da budu naklonosti. Rusija je ta koja je egzistencijalno ugrožena i koja se mora braniti. Ako bismo bili moralno cinični, mogli bismo reći da je njoj gotovo svejedno da li će svijet ostati bez nje ili uopšte više neće biti niakvoga svijeta. Anglo-Amerikancima, međutim, ne bi smjelo biti svejedno – oni rizikuju globalni nuklearni rat i pomor čitavog čovječanstva – samo da bi održali u životu beznadežnu himeru vlastite hegemonije, bez čega i svijet i oni mogu živjeti. Opasnost po ljudsku vrstu, potiče, dakle od anglo-američke vrhuške.

U takvoj situaciji, ipak, nema mjesta nikakvom „drhtanju“ – treba se nadati da će na koncu – ako ne drugačije, a ono makar nekim čudom – razum kod zasad nerazumnih prekookeanskih moćnika prevladati. Oni kojima je sada glava na kocki – a to su Rusi – moraju se braniti, i zbog sebe, i zbog načelā (prava na opstanak jedne kulture), i zbog pravde za čitavo čovječanstvo, ne najposlije i zbog nas ovdje. Ako bi Rusija potonula, čemerna sudbina bi nas Srbe brzo zadesila, highly likely. Nadajmo se stoga pobjedi pravde, koja neće biti plaćena istrebljenjem života na našoj planeti.