PROFESIONALAC

Piše: Mijo Perunović

Profesionalac sam postao sa svoje dvadeset i tri godine, poslije prvenstva Evrope održanog maja 1981. godine u Tampereu, na kom sam osvojio srebrnu medalju. Izgubio sam finalnu borbu protiv Aleksandra Koškina (SSSR) sudijskom odlukom 4:1. Meč u kome sam bio bolji, uprkos tome što sam od sredine 2. runde boksovao sa teškom povredom (slomljenim rebrom).

I umjesto da odbranim evropsku titulu iz 1979-te, i budem proglašen za najboljeg boksera šampionata (o čemu me je, uoči finala, kao o već donesenoj odluci, obavijestio trener Miroslav Popović), pod injekcijama protiv bolova, vraćao sam se kući tužan… A kući… niko mi ni na koji način, nije uopšte čestitao srebrnu medalju sa EŠ-a… Razočaran i ogorčen, donosim odluku da napustim bavljenje sportom…

U kasnijim godinama sam se često borio sa sobom, i žalom koji bi me s vremena na vrijeme sustizao, prekorijevajući me zbog te brzoplete odluke, želeći da odbranim ono što se odbraniti nije moglo… Taj potez je bio proizvod moje ogorčenosti, uvrijeđenosti i nezadovoljstva, kao i potrebe da se svima na taj način osvetim, dovodeći ih u situaciju da se kaju i žale, zbog nepravdi koje su mi činili.

U to vrijeme sam mislio da je to kompromis, između želje i uvjerenja da još mogu toliko toga postići, i odluke (koju sam bio donio) da se više ne bavim boksom. Sada znam da sam napravio veliku grešku, jer, otišao sam u godinama u kojima sam se tek formirao kao bokser, i u svakoj narednoj sam bio bolji, snažniji, zreliji, smireniji… A, konkurencija u amaterskom boksu je bivala sve slabija. Sada sam duboko ubijeđen, da bih se „nakupio“ titula i medalja sa najvećih takmičenja, da nisam otišao…

 

A, na taj put sam krenuo poslije jedne iznenadne posjete: Krajem juna, u moj stan dolazi Rade Perković glumac iz Splita, nudeći mi da postanem član profi-kampa koji su oformili njih četvorica prijatelja – poslovnih ljudi, ljubitelja boksa, a kom su već pristupili Beneš, Rusevski i Rubelj, uvjeravajući me da ću najkasnije za godinu dana biti prvak Evrope. Pričao mi je da su on i njegovi kompanjoni dobro organizovani, da su materijalno obezbijeđeni, da imaju podršku Borisa Kramaršića (menadžer Mate Parlova) i Italijana Sabatinija (jednog od najmoćnijih ljudi u profi boksu), da su već napravili plan naših nastupa širom Jugoslavije, i da ćemo biti pravi bum u svijetu profi boksa. Za početak planiraju da u Šapcu 24. oktobra održe svoju veliku promociju, i moj prvi profi meč…

 

Odgovorio sam da su uslovi koje mi nude primamljivi, ali da moram da o svemu razmislim. Znao sam da ako krenem tim putem, više mi nema povratka, pa iako sam bio sit svega, svih nepravdi sa ringa i oko njega, i ogorčen na ljude iz kluba i sportskih institucija, ipak sam negdje u duši priželjkivao da me neko od njih pozove na razgovor i odvrati od planiranog poteza. Bože, kako mi je tada trebao razgovor sa nekim starijim, ko mi dobro želi, ko me razumije, voli, ko bi znao da me posavjetuje, smiri, zaustavi… a, nije ga bilo!

 

Novine su već uveliko najavljivale moj prelazak u profesionalce… niko me nije pozivao na razgovor…

 

Poslije dva-tri mjeseca, na jednom treningu trener Gojko Radunović (koji je bio alfa i omega u klubu) me upita:
– Mijo, ideš li u profesionalce?
– Idem – odgovorih.
– Bojim se da ćeš pogriješiti – uzvrati on.
I to je bilo sve…

 

Desetog oktobra je trebalo da boksujem svoj posljednji meč za ekipu Budućnosti, u hali Morača, protiv Radničkog (Kragujevac). Nažalost, ispostavilo se da sjutradan Krgujevčani nisu došli, i od mog oproštajnog meča nije bilo ništa…

Noć uoči tog očekivanog meča, ležao sam u svojoj sobi obuzet sjetom; znao sam da se sjutra ruši onaj moj svijet, da se opraštam od jednog načina života, od svih i svega, čemu pripadam, i što toliko volim, a da odlazim u nešto nepoznato – puno neizvjesnosti. Uzeh olovku, i počeh da pišem:

RASTANAK

Blizu je rastanak drugovi moji,
kroz glavu lete uspomene;
na zidu sat brže vrijeme broji,
još samo jednom staćete uz mene.
Sjutra se moje djetinjstvo kida,
počinje mladost da krvari.
Sjutra mi život majicu skida,
najveća ljubav osta bez čari.
Brzo će prve surove borbe,
nikada više: „Tri puta zdravo!“
Ostavljam sve one dane dobre,
za krvav novac i lažno bravo.