Piše: Marko Kentera, nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
Sjećam se da sam kao dječak s ponosom slušao priče da je francusko izdanje Kovačićeve poeme „Jama“ ilustrovao španski genije Pablo Pikaso.
Pikaso – koji crta za korice knjige u kojoj je pjesma jednog našeg pjesnika!
Bilo je to nešto veliko i gotovo nestvarno. Onoliko koliko je velika i snažna sama ta poema.
Zaista nije floskula da u svakome od nas postoje datumi koji ne pripadaju ni katoličkom ni pravoslavnom kalendaru. Ipak, za balkanske narode rijetko postoje datumi koji su zajednički svima. Jedan od rijetkih jeste onaj vezan za koncentracioni logor Jasenovac – dan kada su zatočenici krenuli u proboj ka slobodi. To su datumi savjesti, trenuci kada se iz tame pokušava iskoračiti u svjetlost.
Godišnjica proboja u Jasenovcu za mene je daleko više od pukog podsjećanja na do tada nezamislivu hrabrost. Ona je opomena na bezdan u koji čovjek može potonuti kada se odrekne ljudskosti, kao što je to učinila Nezavisna Država Hrvatska, marionetska tvorevina nacističke Njemačke.
Jasenovac nije bio samo logor, bio je složen sistem stratišta i gubilišta. Mjesto gdje su neljudska okrutnost i neprekidna patnja postali svakodnevica, a nada iščezavala iz ljudi koji bez nje gube i posljednji smisao postojanja. Ustaška NDH nije samo ubijala; ona je uspostavila monstruozan mehanizam zla, gdje su ljudi pretvarani u brojeve, a brojevi u trajnu tišinu. Kao najmračniji pečat tog zločina ostaje činjenica da je NDH bila jedina država u Evropi koja je imala logore za djecu. Djecu , riječ koja bi trebalo da znači radost i budućnost, a ovdje je postala sinonim za stradanje.
Proboj tih nekoliko stotina očajnika bio je čin koji nadilazi ljudski strah. To nije bio bijeg od smrti jer smrt je već bila svuda već vapaj protiv zaborava. Korak ka slobodi kroz pakao govori više o dostojanstvu nego o spasu, jer poslije Jasenovca sama ideja spasa djeluje gotovo nedostižno.
Kasnije sam shvatio da ime Jasenovac nosi posebnu simboliku.
Jasen, drvo snage i izdržljivosti, duboko ukorijenjeno, a opet savitljivo.
Kao narod koji je stradao, ali nije nestao. Kao pamćenje koje se iz nas ne može iščupati, dan koji je jasan i postojan, čak i kada oko njega sve nestaje.
Na ovaj dan u meni se recituju stihovi Ivana Gorana Kovačića iz „Jame“:
„Krv je moje svjetlo i moja tama.“
Teško je pronaći snažniju istinu o vremenu u kojem je čovjek čovjeku postao ambis, ponavljajući srpski obrazac bratoubilaštva.
Balkan nosi svoj surovi paradoks koji je teško razumjeti je onaj da je najpotresniju poemu o stradanju Srba napisao je Hrvat, a isti taj pjesnik stradao je od srpske ruke u vihoru rata.
Kao da nas istorija neprestano podsjeća da zlo nema jedno lice, niti jednu naciju, iako ostaje činjenica da su srpske žrtve u Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima bile nemjerljivo velike.
Ovaj dan nije samo sjećanje na žrtve, već i pitanje na koje, nažalost, znamo odgovor – šta smo naučili?
Da li smo dostojni onih koji su u jasenovačkom paklu pronašli snagu za proboj? Čini se da nismo.
Poboj nije završen tog dana. Tada je započeo
Proboj traje i danas, u svakom pokušaju da sačuvamo istinu o stradanju u Jasenovcu, i Srba i svih drugih naroda, od zaborava, i da odbranimo čovječnost od mržnje.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
