„Gorim sasvim propisno.“ Rembo
Nadrealisti su, sve kad se sabere, a na tragu onoga što je R. Konstantinović o nadrealizmu pisao još ’66 god. morali – izumrijeti. Da su opstali, oni bi sebe iznevjerili, pljunuli na program koji nipošto nije želio da bude podržan od strane društva, jer se vodio pitanjem – morala želje.
Ukoliko je uvijek već svijest društvena a samim tim i autocenzorska, utoliko prije je podsvijest pojedinačna, nepolitična, nepristupačna drugim koji tu vide ono noćno, otuđeno, obezboženo. Nadrealisti su neprijatelji svega na šta smo sviknuti, kao na normalnost i normativnost, zagnjureni u bunar sopstva, indiferentni su spram aktuelnog. Otud, ne mogu sebi predstaviti uposlenog nadrealistu!
Sloterdejk piše nešto izvanredno kad kaže da „bez dokolice nema škole.“ („Sfere I“ (mjehurovi))
Pogledajmo izraz mislioca: odsutan, udaljen, nesusretljiv, takav, otkriva neskućenog čovjeka koji je izvan grada, u „teorijskom vrtu“ našao spokoj misleći ono vječno kao izvor mišljenja i bivanja.
Nadrealista je sličan toj prepuštenosti, besposlenosti pa i ludosti, neponovljiv, on ne može biti škola, jer je suštinski nenastavljiv.
Budući da su nadrealisti nagovarali na besposlenost, prava šteta što su prerano izumrli, ponajprije zbog toga što su ih nadvikali ovi vječito užurbani, akcioni, ljudi od djela, čija je glupost veoma opasna jer je više nego preduzimljiva i nikad otud u stanju da dokuči: batali sve, i počni misliti!
