Inteligentan i senzibilizovan nastojao je da svojim projektima sačuva ideal slobode, uz moto „Sve što izgleda može postati bajka ili umjetnost”.
Multimedijalni umjetnik Dragan Papić bio je koloraturna ličnost koja je zračila nepokolebljivim idealima i nepotkupljivom ljudskošću. Njegova stvaralačka energija i životni krugovi iscrtani su u projekcijama fantaste koji svojom umjetnošću i manirima razbija tabue. Inteligentan i senzibilizovan nastojao je da svojim projektima sačuva ideal slobode uz moto „Sve što izgleda može postati bajka ili umjetnost”.
Po svojim idejama Papić je poseban izdanak svoje generacije. Bio je blizak Studentskom kulturnom centru i Srećnoj galeriji, koji su svojom atmosferom i smjelim konceptualnim diskursom sedamdesetih godina privlačili mlade stvaraoce. I sam je svojim dokumentarnim fotografijama nastavljao kontinuitet scene unoseći novine, a iz tih godina značajna je serija Papićevih polaroida erotskog sadržaja.
Dio eksplozije Beogradskog novog talasa je i projekat „Dečaci”, koji je prethodio nastanku grupe „Idoli”. Ovaj Papićev rad bio je više od promocije nove muzičke grupe, zapravo novi koncept profilisanja stvaralačkog identiteta; marketinški poduhvat koji je anticipirao stil sveopšteg reklamerstva u 21. vijeku.
U „Leksikonu YU mitologije” Srđan Vejvoda podsjeća da je teško bilo koji koncert, žurka ili dešavanje u Beogradu krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina mogao da prođe bez prisustva Dragana Papića i njegovog fotoaparata. Kreativnost i energija mladosti obojene su iskrenom radošću.
Prijatelji su Papićev rad razumjeli i poštovali kao autentičnu pojavu na sceni, a dio kritičara ga je rezimirao kao „iskusnog insajdera na sceni”, „hroničara simuliranih situacija”, „sveprisutnog, pronicljivog i društveno dobro lociranog do kraja osamdesetih godina”.
U Papićevom životu i radu prelomne su devedesete godine. Teška iskušenja ove ratne decenije osjetili su on i njegova porodica; poslije mučnih putovanja na relaciji Italija – Srbija i mnogih dolazaka i odlazaka razdvojili su se, kćerke Sara i Alisa ostale su u Parmi, a on u Beogradu.
Umjetnički događaj predstavljala je devedesetih i promocija Publikovog kalendara sa IDIOT „work”, novi Papićev rad koji je predstavljao osvježavanje komunikacijskog koda sa sredinom. Za njega je povratak na scenu bio težak, a prijem hladan. Promjene su bile očite, Beograd je njegov grad, ali nove porodične relacije su ga uznemiravale.
Dio Papićeve personalnosti su naočari koje je nosio od djetinjstva i čiji je kompleks savladao insistirajući na njihovoj upadljivosti. Privlačio je tuđe poglede i primjetnim stilom odijevanja: naočari sa buvljaka raznih dizajna i boja sa ugrađenim dioptrijama, šešir, sako skraćenih rukava, papuče i bakenbadri predstavljali su dio umjetničkog projekta i ruganje ćudljivoj modi, a bili su i znaci narušavanja malograđanskih konvencija.
Za svoje stvaralaštvo nalazio je sadržaje i zanimljivosti u svojoj svakodnevici. Tako Dragan Papić sredinom devedesetih stvara svoj „Unutrašnji muzej”, složenu instalaciju u svom stanu u Palmotićevoj ulici, kojom nastoji da prirodnost života, spotanosti i umjetnosti strukturira u jedno tijelo.
Postao je „car buvljaka”, stvarajući totalnu, sveobuhvatnu procesualnu umjetnost. Ova svojevrsna zbirka kurioziteta za autora je refleks ličnog i kolektivnog sjećanja, a artefakti u novom kontekstu dobijaju drugo značenje jer je bitno šta oni otkrivaju.
O tome sam imala zgusnute impresije fascinirana ambijentalnom postavkom u Palmotićevoj. Kada je 2006. Rene Blok bio umjetnički direktor Oktobarskog salona, Papićev „Unutrašnji muzej” uvršten je u izložbeni prostor ove manifestacije, korespondirajući sa temom Salona „Umjetnost, život, konfuzija”.
Značajno priznanje Papićevoj umjetnosti je nagrada Oktobarskog salona 2000, a sljedeće, 2001. godine, priređena je njegova samostalna izložba u okviru ovog salona. Galerija Grafičkog kolektiva bila je tijesna da primi sve objekte i druge kuriozitete iz „Unutrašnjeg muzeja”.
Autor je tokom trajanja izložbe sa velikim elanom dodavao i kombinovao artefakte, a poseban dio performansa bila je umjetnikova majka Anđelija, koja je sjedjela u izlogu i štrikala.
Ubrzo su nastupila još teža vremena bezumlja, a misiju nezavisnog pojedinca nastavio je tokom 2020-ih pod pseudonimom Dr. Agan Papić, stvarajući sebi nove oponente. Naime, na internetu je kreirao svoje novo umjetničko djelo tako što je svakog dana slao desetine elektronskih poruka onima koji se u Srbiji „bave stvaranjem kulturnog podneblja”.
Ignorancija i suptilna diskvalifikacija kritičkog mišljenja individualca bili su najčešći odgovori na njegove provokativne i ponekad ne baš pristojne poruke.
Njegova rečenica „Moja domovina je sloboda” anulira svaku „Prokletu ideološku ostrašćenost” protiv koje se borio, shvatajući da nikada nije bilo manje kulture.
Komedijant slučaj u životu zna da pomrsi biološko, fizičko i kreativno vrijeme, stvarajući oblake bola i tišine, što se dogodilo Draganu Papiću.
Dijelimo mišljenje onih koji su na vijest o smrti umjetnika za samo nekoliko časova preplavili mreže svojim sjećanjima, a rezimiran je njegov značaj za beogradsku kulturu, koji je mnogo veći od njegovih projekata.
„Papić se uvijek bavio nečim što niko prije njega nije radio na taj način. On unosi neočekivano… Jedan je od onih umjetnika koji sami po sebi predstavljaju umjetničko djelo”, mišljenje je Darke Radosavljević.
I da se ne zaboravi, nacionalnoj kulturi ostaje dug da Draganu Papiću organizuje retrospektivnu izložbu i objavi monografiju.
(POLITIKA)
