Piše: Dr Momčilo D. Pejović
Nehotice, (o)trgnu (mi) se tekst i ne mogah ga zaustaviti!? A šta će se kasnije desiti odnosno biti (pre)ostaje mi da sačekam ishod njegove objave!
Dok sam još bio u fazi razmišljanja da li da pišem i(li) osmišljavam kako i na koji način da to što hoću da napišem i javno saopštim, a da ne bude kritički i(li) uvredljivo, već prije i iznad svega da potencira(m) i na sva zvona gromoglasno kaže(m) koliko je afirmativno i samo sa tim ciljem, primjećujem da su serijska utuženja već postigla svoju (prvo)namjensku svrhu, ako se i tako smije nešto saopštiti onima koji su me/nas utužili zvanično kod sudske instace.
Ne vrijeđam, a ni(ti) najmanje želim da prejudiciram sudski epilog – ishod, koji je izvan svih mojih mogućih i nemogućih fizičkih i umnih sila i moći. Naravno, uvjeren sam i ubijeđen da su istina, pravo i pravda na mojoj strani!
Priznajem, pod takvim pritiskom i velikom dozom opreznosti, a stiješnjen sa svih strana, ne može se slobodno pisati a još manje iznositi razmišljana o onome što autor – pisac bi htio saopštiti javnosti kao svoj slobodan i lični stav prezentiran u javnom interesu. Dakle, nije lako, a još manje jednostavno, pod takvim pritiskom i ograničenim okolnostima pisati i slobodno izražavati svoje misli!
S obzirom da sam po vokaciji istoričar, stručni i naučni radnik i da ne posjedujem afinitet(e) jednog literalnog i(li) književnog stvaraoca, a još manje nadarenost mudraca Solomona ili nenadmašnog basnopisca Ezopa, već unaprijed sam dobrim dijelom uskraćen pa sam primoran da svojim mislima sužavam prostor slobodnog izražavanja i da pod takvim okolnostima odnosno jednom vrstom cenzure mnogo mi je teško pisati kritički i elaborirati problematiku o kojoj kanim pisati, sem da se preusmjerim na afirmativan način pisanja i obraćanja crnogorskoj javnosti na pojedina dešavanja u njenoj društveno-političkoj zbilji – realnosti!
Ah, bilo bi to izvan mojih principa i svega onoga o čemu sam pisao i čega sam se pridržavao! Ujedno, osjećao bih se kao neko ko je sebe osramotio, izdao i pogazio svoj moto življenja i pisanja: „Časno živjeti, drugog ne oštetiti, svakom svoje dati.“- (Honeste vivere, alterum non laedere, suum cuique tribuere)!
Sa „zebnjom“ za ishod napisanog i bogme izvjesnom dozom „straha“, a uz veliki oprez koji imam na umu da pazim šta, kako i o kome (na)pisati, rekoh sebi ‘ajde piši pa šta ti bude neka im od volje bude! Ne može mi teže biti od tereta koji mi je utuženjem stavljen na sijedu glavu i staračka leđa.
Bez čitanja i pisanja ne mogu, isto kao da sam bez daha – vazduha, a posebno ne kad sam sa svih strana pritisnut! I dok mi pojedina ljudska prava i slobode, u „pravnoj, uspravnoj, nezavisnoj i demokratskoj“ državi Crnoj Gori, neko hoće uskratiti da bi me podveo pod svoja nezakonska pravila, a posebno kada sam pod velikim i neizvjesnim ishodom sudskoga ročišta i epiloga koji će vjerovatno (u)slijediti, ne mogah izdržati a da ne kažem javno ono što mislim i izrazim se upitno o onome što me tišti i što mi predstavlja veliku balast kako umno tako i fizički!
Malo je više od mjeseca i po dana prošlo od kada sam utužen kod Osnovnog suda u Podgorici, od „Prve banke Crne Gore, AD Podgorica, osnovane 1901. godine“, a već bi se dalo upitati pa i ujedno primijetiti da su (pre)stala pisanja ili javna „p(r)ozivanja, upiti, glasine o sumnjivoj transakciji vraćanja prve rate od 1/11 miliona eura, sukobu interesa, mađioničarskom triku, finansijskoj gimnastici“ i tome slično, bez obzira na mjestimične tv emisije ili izjave pojedinaca koji su se našli u serijskoj grupi utuženih!
Ne samo da su „prestala“ nego je efekat podnijetih tužbi već dao rezultate, koji su dobrim dijelom amortizovale sve što je bilo negativno, ako ga je uopšte bilo, i u krajnjem ućutkani su i potencijalno mogući neistomišljenici navedenog, i navodno „sumnjivog posla – transakcije – vraćanja duga“ iz davne 2009. godine. I onaj koji je kanio da se po tom pitanju glasne naglo je povukao ručnu i primirio se, samo da se ne bi našao zajedno sa onima koji su utuženi od „Prve banke“!
Zašto? Odgovor na to pitanje nemamo, samo možemo da pretpostavljamo odnosno nagađamo! Međutim, jedno je sigurno da (li) su utuženja ostvarila – postigla svoju svrhu i meta – cilj je pogođen!? Šta će dalje biti odnosno kakav će biti sudski epilog o tome ne možemo niti hoćemo da crnogorsku javnost opterećujemo, a još manje da utičemo u bilo kom smislu. Sasvim je sigurno da tako nešto i da hoćemo ne možemo učiniti, a niti nam to na um pada, pa ni u snovima!
Ne volim iščekivanje, idem i žurim u susret onome što me očekuje pa kako (mi) bude!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
