Prihvatanje puta
Piše: dipl. inž. mašinstva Zoran Lakušić
U svakom trenutku života, mi kročimo putem koji sami stvaramo. Taj put nije uvijek ravan, niti je uvijek osvijetljen. Nekada je pun izazova, skretanja i prepreka, ali upravo u tim trenucima rastemo. Naučimo da cijenimo svakodnevne trenutke – jutarnju kafu, osmjeh neznanca, zvuk kiše na prozoru. Ti mali trenuci grade mozaik našeg života.
Starenje nije gubitak, već dar. Sa svakom godinom dolazi nova mudrost, nova snaga da volimo dublje i da živimo iskrenije. Bore na licu su tragovi smjeha, a srebrne niti u kosi znak su vremena koje smo proveli stvarajući uspomene. Umjesto da žalimo za onim što je prošlo, hajde da slavimo ono što tek dolazi. Svaki dan je nova prilika da budemo najbolja verzija sebe.
Nema potrebe da jurimo za savršenstvom. Nesavršenost je ono što nas čini ljudima. Greške su naši učitelji, a bol je naš vodič prema saosećanju. Učimo da volimo sebe i druge, da praštamo i da puštamo prošlost da ode. Sve što radimo treba da dolazi iz srca – jer samo tako ćemo zaista živjeti.
Neka tvoj put bude tvoj. Slavi svaku svoju odluku, svaki korak, bilo da je bio nesiguran ili odlučan. I zapamti, sreća nije cilj na kraju puta; sreća je sam put. Hodaš njime svakog dana, sa svakim udisajem. I zato, diši duboko, hodi hrabro i voli svim srcem. Život je sada, ovdje, u svakom trenutku koji izabereš da proživiš u potpunosti.
Neka tvoj duh bude slobodan, a srce puno ljubavi. Živi život tako da na kraju, kada pogledaš unazad, možeš reći: „Bilo je lijepo. Vrijedno svake suze, svakog smijeha, svakog trenutka.“