Piše: Bećir Vuković
U Crnoj Gori promovisano je pravilo – što manje poslanika – to više vlasti prigrabiš…
Nigdje nismo naučili tu nauku, niti je od bilo koga prepisali, iako važimo za vješte prepisivače. Ni od koga nismo to pravilo ni pozajmili.
(Da se podsjetimo i onog vremešnog pravila o pozajmljivanju, kako ideja, tako i zlatnika. Kad pozajmljujemo, ispada da osobu od koje pozajmljujemo poznajemo dobro, ali ne dovoljno dobro da bismo i mi istoj osobi pozajmljivali. Da li ovaj ojađeni narod ima još išta da pozajmi, iako dobro poznaje one koji stalno pozajmljuju, i one koji nikad ne vraćaju, plus one koji besomučno kradu i samo kradu…)
Ovog čuda viđenog nema ni u zemlji Satrapiji, ali ima u Crnoj Gori. Takvog poricanja stvarnog, i promovisanja nestvarnog, nije bilo otkako govedo repom maše…
Toga nigdje nema ni u regionu prokazanom na hiljadu i jedan način…
Neka što takve prakse nigdje nema u Evropi, nego nema ni u Bosni, Kosovu, Maćedoniji. Zašto je tome tako. Svako bez ostatka mora imati hirurški precizan odgovor…
Na bilo koje pitanje postoji samo jedan odgovor. Ostalo je gola laž. Tako, i na ovo pitanje postoji samo jedan jedini odgovor: u Crnoj Gori tako je kako je, a nikako je, zato što mafija upravlja državom…
Zato što je mafija na svim nivoima vlasti. Od podruma do tavana. A toga nema ne samo u sasvim umornoj Evropi, nego ni u tužnom regionu. Razumije se, uvijek je bilo lopova, ubica, mafije i sl., od horde pa na ovamo, u svakoj zajednici, ali nigdje nije na vlasti sve i svašta, truli šuškor, svaka svaštočinja, kao u Crnoj Gori…
Ono što je najgore, i narod polako shvata (da li i konačno prihvata), da ni izborima niti ikako drukčije može promijeniti vlast, koja ih žive u zemlju zagrće…
Pogledajte ankete po ulicama bilo kojih gradova, bilo kojih televizija, i sve će vam biti jasno. Niko ne smije zucnuti. Niko ne smije zuba obijeljeti o nepodnošljivom bezvlašću i bezakonju koje traje mimo svijeta. Samo uvlače glave u ramena, ko kornjače u oklope. A sve potomci biranih brkatih junaka, i zlica…
DŽaba izlazi na izbore. Što će izlaziti kad na vlast ne može doći pa kad bi osvojio i apsolutnu većinu. U stvari, onaj koji bi osvojio apsolutnu većinu, tek taj ne bi gledao vlasti. Tako je to u Crnoj Gori, lovornoj, slobodarskoj, viteškoj, vječnoj…
Onaj koji ima tri poslanika, recimo neki Aprcović, ili kakav drugi plosnoglavile, namršti čelo kao kakav mislilac – ili u mermeru iskledani moralista – neko koji misli sudbinu svijeta. A, radi se o običnom lopovu. Lopovu svega, od glasova pa redom što skuči, i ono za nebo okačeno svrze i pospremi u bisage…
Kad će smak polusvijeta. Tako bi trebalo da bude ako još išta po redu ide…
(Ovih dana napustio nas je Milovan Vitezović. Da se prisjetimo njegovog aforizma radi kojeg je davne ’69. zabranjena njegova knjiga „Srce me je otkucalo“. Vitez kaže: „Narod se zabavlja vešanjem – slika svoga vođe!“.)
Ovdje su generacije i generacije žrtve razne stokurovine koja dobije zeleno svijetlo od nezaobilaznog zapada. Nekad je zeleno svijetlo dobio Tito, sad Milo, i ćeraj redom do fiktivne manjinske vlade koja se još vija kroz oblakove i izmaglice po lužinama…
Sa druge strane, samo se po – nečijem diktatu – priča o ratu u Ukrajini. A, mnogo umniji misle da rat još nije ni počeo. Rat u Ukrajini svakako nije počeo juče. Davno je počeo rat, ne samo u Ukrajini…
Moj otac – prije pedeset i kusur godina – prvi je u selu kupio televizor. Crno – bijeli Ei Niš. Od trenutka kad ga je upalio, pa do noćas, na svakom Dnevniku gledam rat. Gledam direktni prenos smrti. Smrt je postala najstrašnije oružje…
Vremešan sam, i davno sam osijedio, ali netremice gledam samo smrt.
Doduše, komšije i ini slepci, vidjeli su samo rat u Bosni i Ukrajini.
Ovaj pokisli narod iz kojeg je iscijeđena svaka životna esencija, ni na Blagovijest da dobije ikakvu vijest, i krene za poslom i opstankom….
(Pišem vam sa Skadarskog jezera – vodurina se izležava – još jedino veslo i lopur u savršenoj su saglasnosti …)
