Piše Boško Vukićević
30. avgusta 2020. godine oborili smo diktatorski režim koji je želio da uništi Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori. Međutim, tada smo takođe udarili temelje nove, ali ipak tradicionalne Crne Gore, u okviru koje moramo da se opštenarodno pomirimo, ukinemo diskriminatorske politike i ekonomski napredujemo. To je složen proces.
Istinsko pomirenje mora počivati na istini i pravdi. Tokom Drugog svjetskog rata u Crnoj Gori postojale su patriotske snage kako kod partizana (komunista), pripadnika Jugoslovenske vojske u otadžbini (četnika), tako i kod nekih zelenaša koji su željeli dobra Crnoj Gori. Najčešće je odabir strane, u tim vremenima, kod našeg naroda zavisio od iznenadnog prolaska jedne od tih vojski kroz crnogorska sela i naselja. Ako su prolazili četnici – ideš u četnike, ako su prolazili partizani – ideš u partizane. Ideologija je tada igrala minornu ulogu, ili makar manje značajnu.
Dakle, koncentrišimo se na patriotski momenat strana koje su se, nažalost, tada sukobile u građanskom ratu, a batalimo priču o izdajnicima i zločincima (tj. ostavimo je istoričarima). Ispoštujmo sve žrtve podjednako. To može biti osnov pomirenja i naknadnog prosperiteta države.
Uzmimo pomenuti patriotski momenat svih strana kao primjer dobroga, a zanemarimo u ovom osvrtu loše stvari koje su sve strane činile tokom rata. A bilo ih je, kako tokom, tako i nakon završetka rata.
Ukoliko se zanemari takav patriotski momenat različitih strana, neko slobodno može ponavljati više puta izgovorene budalaštine, kao što rade mnogi ostrašćeni istoričari iz različih korpusa: „Svi su komunisti bili bogoborci i zločinci“, ili pak: „svi su četnici bili izdajnici i zlikovci“ – ali mislim da to ne samo da nije tačno, već da ne doprinosi pomirenju i blagostanju.
Treba insistirati na pozitivnim stvarima antifašističkih pokreta, napraviti pomene za žrtve zločina koje su neki od njih činili i napraviti temelje za pomirenje. Ne vidim drugi izbor, osim nastavka svađa i potpirivanja podjela i građanskih sukoba u našoj maloj zemlji.
Da, svaka od sukobljenih strana u građanskom ratu toga doba, uz sve pozitivne akcije protiv okupatora, činila je nažalost i ratne zločine protiv sopstvenog i bližnjih naroda, a nekada i sarađivala sa okupatorom. Ona strana koja je pobijedila u tom ratu (uz pomoć stranog faktora) ipak ne može biti apsolutni vlasnik i gospodar istorije. Neka ta strana danas na takvu svoju lažnu istoriju – zaboravi
Nepristrasan istoričar danas može reći: daleko je od istine da su komunisti bili jedini pravednici tada. Napravili su zločine vjerovatno veće od svih drugih, pogotovu nakon rata. Splet istorijskih okolnosti doveo ih je na vlast i omogućio im da pišu istoriju po sopstvenoj volji.
Samo jedan objektivan, partijski i ideološki nepristrasan pristup može nas dovesti pomirenju
Ovo o čemu pišem nije nikakav „revizionizam“, već pokušaj da se dođe do pomirenja kod našeg naroda. Većina nas, građana Crne Gore, ima i partizana i četnika i zelenaša među precima. Veliki dio tih naših predaka su bili patriote, a ne izdajnici niti zlikovci. Oni zaslužuju poštovanje.
Osim toga, i prije svega, svaku nevinu žrtvu treba jednako ispoštovati.
Dakle, među četnicima, partizanima, kao i zelenašima u Crnoj Gori u tom vremenu, bilo je iskrenih i hrabrih patriota. Tim ljudima treba pružiti kolektivni pomen, u svrhu istorijske pravde i istine, ali i zarad opštenarodnog pomirenja u Crnoj Gori. Neka im je vječna slava – dali su svoje živote za Crnu Goru!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne i Drugi pišu nisu nužno stavovi portala Borba)
