Šetajući obalom, naišli smo na pjegavog galeba, koji se potpuno „kul“ šepurio ispred jednog restorana. Saznali smo da se zove Gavrilo i kako je postao miljenik i maskota tog restorana u Tivtu, u Porto Montenegru, u kome je našao skrovište još kao ptić. Priču nam je ispričao šef restorana, Siniša Drljević.
„Našli smo crnog ptića unutra i nismo znali ni koje je vrste. Mislili smo da ga iznesemo odatle, jer smo tu već držali jedno malo mače. Međutim, on nije htio da izađe, nego je trčao za nama, pa smo odlučili da ga ostavimo kod nas i da ga hranimo. Viđeli smo da nema porodicu, da je odbačen, vjerovatno zato što je drugačiji, crn i ne liči na ostale galebove. Dali smo mu ime Gavro, jer nije bio siv, nego crn i ličio nam je na gavrana. Kasnije je počeo da sivi i posvjetlio i onda smo mu ime promijenili u Gavrilo. Dok je bio mali, nije letio i kad smo uveče zatvarali restoran, ostajao je unutra. Ujutro kad dođemo, pustimo ga da izađe, pije vodu, šeta i uveče se vraćao u restoran.“
Njegova priča pomalo podsjeća na bajku o Ružnom pačetu. Ipak, za razliku od bajkovitog junaka, Gavrilo danas živi kao pravi gospodin – a na njegovom jelovniku mnogi bi mu mogli pozavidjeti.
„On voli da jede čips i ono što mu daju naši radnici. Ne voli da jede sirovu hranu, kao ostale ptice. Ne jede sirovu ribu, ni sirove gambore, koje smo probali da mu dajemo, sve mora da bude obrađeno, i to reš pečeno za njega. On je sad velik i leti morem, a kod nas samo dođe na obrok i da se družimo. Puno ljudi iz Tivta, naših gostiju mu donosi hranu, jer su viđeli da je tu, pa su ga zavoljeli. Donesu mu hranu za ptice, pa se čude što neće da je jede. On je poseban, jede samo ono što je jeo kao beba. Kad vidi čips, to moraš da mu daš! Bukvalno te prisili“, priča Siniša.
Svoju privrženost galebu, menadžment restorana je pokazao i tako što ga je stavio na crteže, koje djeca boje kada dođu.
„Kada dođu, recimo, roditelji sa djecom, ona mogu da se animiraju i da crtaju. Mi smo uradili naš restoran u originalu i oni ga boje. nacrtano je i sve od životinja, koje dolaze, pa su tu mačke, golubovi i Gavrilo na svojoj poziciji. On danas malo kasni, ali, mislim da je on najveća atrakcija u ovom dijelu naselja, i za lokalne građane i za turiste. Svi ga poznaju i slikaju ga, a i psi se s njim lijepo druže. On je kao neka maskota.“
Nažalost, neki od pripadnika njegove vrste, na Gavrila su ljubomorni, kaže Siniša.
„Drugi galebovi, barem neki, ne vole ga baš. Ne druži se sa njima, nego s ljudima, i to ga ne čini tužnim. Doduše, sad je velik, ima godinu dana, i od nas odlazi negdje. On je slobodna ptica, ne držimo ga zatvorenog, već leti slobodno. Ujutro u 10 obavezno dolazi i uveče u 7 ide kući, mada ne znamo gdje je kuća. Ujutro ga čeka glava od brancina, ili od orade, što je grilovano, uvijek ostave za njega konobari. Galebovi imaju dobar vid, i čim vide da se to iznijelo za njega, krenu da ga napadnu. Zato ga uvijek čuvaju po dvojica, eto, dva čovjeka čuvaju jednog galeba… ima sopstveno obezbjeđenje. On je dio našeg tima i mnogo nam znači. Poručili smo gps, da mu stavimo na nogu, da znamo gdje je kad nije kod nas. Ima dana kad ne dođe, ali rijetko. Jednom nije dolazio sedam dana kod nas, pa smo se zabrinuli, a i posjetioci su dolazili da pitaju gdje je Gavrilo. Kad se pojavio, svi smo bili srećni i tada smo odlučili da mu kupimo gps.“
To će mu ujedno biti poklon za rođendan koji se bliži, odnosno godišnjicu da su ga pronašli, što pada 2. jula.
