Premijera ispitne predstave „Laku noć, majko“ 10. juna na Maloj sceni CZK Tivat
Ispitna predstava studentkinja master studija (praktičan rad) Jovane Brnović i Mine Mićović pod mentorstvom vanr. prof. Drubravke Drakić i saradnice u nastavi Jelene Đukić biće premijerno izvedena na Maloj sceni JU CZK Tivat, 10. juna u 20h.
Predstava pod nazivom „Laku noć,Majko“ izvodi se po tekstu Marša Normana u kojoj Jovana Brnović tumači ulogu Džesi, a Mina Mićović ulogu Telme.
Predstava „Laku noć, Majko“, nastaje u koprodukciji Fakulteta dramskih umjetnosti – Cetinje, Univerziteta Crne Gore i JU Centar za kulturu Tivat koji je ujedno i dugogodišnja nastavna baza sa kojom je FDU – Cetinje realizovao mnogobrojne pozorišne projekte i ispitne predstave i sa kojima su profesori i saradnici FDFUb – Cetinje uvjek imali veoma uspješnu i plodotvornu saradnju koja se i danas nastavlja uz veliko zalaganje i aktuelnog rukovodstva i gostroprimstva direktora Gorana Božovića.
Ispitnu predstavu u realizaciji i tehničkom izvođenju potpisuju i mnogobrojni drugi saradnici i kolege kao što su:
Mentor: Dubravka Drakić
Saradnica: Jelena Đukić
Zvuk: Itana Dragojević
Obrada numera: Frenki Bogićević
Svjetlo: Sreten Milošević
Zašto ova predstava?
Postojimo zato što čovječanstvo pronalazi načina da nas uvjeri da uprkos svim događanjima na personalnom i društvenom planu, ima razloga zbog čega živimo. Međutim neki ljudi ipak odluče da život nije vrijedan truda i požele da odu svojom voljom ranije. Dobrovoljna smrt je specifičan ljudski čin kojim odlučujemo o svom biću i ne/biću. Moguće da tog trenutka vide to kao vlast nad vlastitim životom, kontrolu koja nije moguća u određenom kontekstu, trenutku. Moguće da nas nesuočavanje sa bolom i složenim emocijama, zidovima ćutanja naših bližnjih ili neka kriza koja u kontinuitetu traje uvjeri da smo suvišni. To je onaj trenutak kada život ne osjećamo vrijednim ni dostojanstvenim življenja. To je onaj trenutak kada ne postoji niti jedan uslov za naše blagostanje.
Naši život odvija se u teškim oklonostima i uslovima tako da nam blagostanje kao karakteristika mentalnog zdravlja ili dobrog života izmiče. Umjetnost je tu da nam pokaže put, podigne kapke sa očinjeg vida, usmjeri nas na propitivanje ili ukaže na ono što se nama samima čini nevidljivim ali ga osjećamo kao tamni vrtlog, kao crno sunce. Umjetnost je naša pomagačica, proširuje polje mogućnosti, da nas digne na noge, da izgubljenost, usamljenost, izbjegavanje bola, osjećanja sa kojim se teško ili gotovo nikako ne snalazimo toliko da nam je koža tijesna kao da nije naša, vrisak duše „nad kojom se sunce predomislilo“, transformiše i uvjeri nas da ona jeste kanal kojim možemo da stignemo do svijesti, ravnoteže ili pak nemira ali onog koji nas usmjerava na život. To je akcija koja nam pomaže da vlastitu ranjivost i kolektivnu nesreću uspijemo da dosegnemo, razumijemo i neopravdamo. U njenom krilu leže neki odgovori koji nam mogu napuniti suve rezervoare energije bitka i ustati nas iz rupe u koju smo upali/e.
Konačno, umjetnost je namjerna, pronalazi dobro u svemu. U njoj su mogućnosti za nas, da radimo, da proizvodimo znanje neophodno za razvoj, pojedinca/ke, zajednice i javnog dobra. Zato prigrlimo nježno dobrobit koju nam nudi i sjetimo se da smo prah.