Predrag Balcacanović o vođama klanova i poslu tjelohranitelja

Predrag Balcacanović, predsjednik Srpske asocijacije tjelohranitelja S. A. B., nosilac instruktorskog crnog pojasa bliskog borenja i samoodbrane i predsjednik Svjetske asocijacije tjelohranitelja za Srbiju, s licencom za rad u više od 30 zemlja, kaže da posao tjelohranitelja nije manekenstvo! U ekskluzivnom razgovoru za Alo! otkriva zašto je Jovica Vukotić, navodni šef škaljarskog klana, ubijen i koliko je vođa kvačkog klana Radoje Zvicer opasan na slobodi!

Posao tjelohranitelja je da žrtvuje svoj život da bi spasao drugog. Za koliko para biste primili metak?

– Profesionalni tjelohranitelji dobro zarađuju, čak i u Srbiji. Ja 90 odsto svog posla, pored obuka, radim u Evropi. Dok su mnoge moje kolege, kada smo počinjali u privatnom sektoru bezbjednosti nakon izlaska iz vojske, ovo gledale kao posao, ja sam gledao kao potencijalnu karijeru. Profesionalna reputacija, iskustvo i edukacija omogućili su mi da živim više nego dobro od njega. Život nema cijenu, ali ako uspijevate da naplatite svoje znanje i vještine i živite bezbrižno od toga – uspjeli ste.

Foto: Alo.rs

Koliko ste puta bili u neposrednoj opasnosti?

 – Uvijek kada radimo naš posao, rizik je prisutan. Zabluda je da je naš posao manekenstvo. Uvijek očekuj neočekivano. Možeš samo jednom da pogriješiš.

Kada ste se najviše uplašili za svoj život ili život klijenta?

 – Bilo je to u Libanu kada je naš konvoj kojim smo pratili američke bankare koji su tamo radili pogodio projektil. Jedno je gledati film i glumiti Ramba, a realnost je sasvim drugačija. Problem u tim zemljama je što je to gerila, opasnost uvijek vreba i ne znate s koje će strane da dođe. Kretali smo se uz jedan dio pustinje kada je iznenada doletio projektil i pogodio jedno naše „hamer“ vozilo. To su situacije u kojima proradi adrenalin. Normalno je da se pojavi strah, ali se ja kao profesionalni tjelohranitelj trudim da odreagujem u sekundi, na najbrži način i da prvo sačuvam sebe, a onda zaštitim i klijenta. Obično su projektili koji dođu prvi samo zamka zato što napadač hoće da nam skrene pažnju. Nerijetko se dešavalo da uslijedi drugi napad sa potpuno neočekivane strane, dok se koncentrišemo na prvo mjesto napada.

Da li klijenti pred vama konzumiraju narkotike?

– Šta rade klijenti, čime se bave u slobodno vrijeme, to je njihova stvar, njihov život. Moj posao je da budu bezbjedni i da garantujemo diskreciju. Samo tako možemo da steknemo reputaciju profesionalca.

U slučaju iznenadne racije, da li biste preuzeli krivicu na sebe da zaštitite klijenta?

– To zavisi od klijenta, njegove branše, rizika i ugroženosti njegovog života. Bilo je svakakvih slučajeva s obzirom na to da sam u civilnom sektoru bezbjednosti od 2002. kada sam napustio vojsku. Često se dešava da tjelohranitelji pokupe krivicu ili budu kolateralna šteta uz klijenta koga čuvaju pogotovo ako je riječ o klijenteli koja je van zakona. Odgovor je „da“, ukoliko bi klijent, u tom ili sličnom slučaju, preuzeo odgovornost za egzistenciju moje porodice.

Printscreen

Zašto je Jovan Vukotić platio glavom? Da li je njegovo obezbeđenje napravilo propuste?

– Najveća greška u našem poslu je prepustiti se rutini i nekoj lažnoj sigurnosti. Ako se bavite rizičnim poslom i vodite način života koji vam 24 sata donosi posredne i neposredne prijetnje, morate to da prihvatite i tako da živite svih 24 sata. Ne postoji sigurno mjesto, sigurna zona, ništa što može da vas sačuva ako vi u suštini ne mislite da sačuvate sami sebe. Tu je samo pitanje propusta u organizaciji. Ljudi poput njega koji vode takav život stalno su na neki način izloženi riziku. Ne znaju odakle može da dođe opasnost. Ne znaju nikada u suštini ko je realna prijetnja i tako moraju da nastupaju. Obezbeđenje, u tom slučaju, mora da je jako, jako funkcionalno. Mora da bude vidljivo i brojno.

Da li je bio njegov propust jer nije odabrao prave ljude ili je zakazalo obezbeđenje?

– Po onom što smo mogli da vidimo iz medija, misim da je on napravio propust. Nije smio da dozvoli, pogotovo kada je sa porodicom, da se kreće samo sa vozačem.

Foto: Printscreen/SKY

Koliko je opasan Radoje Zvicer, koji je zvanično na slobodi?

– Znamo da je infrastruktura cijele te organizacije i jedne i druge jako, jako velika i ono što je najopasnije je to što ne znamo kolika je, kako funkcioniše, koliko je još uvijek moćna ili nije. Mislim da te informacije nikada neće biti dostupne. Znam samo ono što dospe do javnosti. Uvijek treba biti oprezan i uvek treba imati u rezervi to da moćni ljudi, poput njega, koji su glave tako velikih, organizovanih kriminalnih grupa jesu uvijek opasni.

Kada bi vas pozvao njegov čovjek da odete na egzotičnu destinaciju na kojoj se on nalazi, i da vas pita da ga čuvate do kraja života, da li biste prihvatili?

– Jedna od grešaka, mogu da kažem i neprofesionalnost, jeste da uopšte pomislite da to možete ili da se usudite da odradite jedan takav posao. Možda bi takav posao prihvatio ovdje, u ovoj sredini, gde imam svoju organizaciju, svoje ljude, svoju infrastrukturu, ali otići u neku drugu zemlju, sa nas 10, 15, 20 telohranitelja… Ko smo mi, šta smo mi? Glineni golubovi tamo. Tako da je jedna takva odluka ravna samoubistvu.

Koliko pancirna ćebad i pancirni kišobrani mogu da zaštite visokorizičnu osobu?

– Pomagala tipa pancirno ćebe, pancirni kišobrani su donekle korisni, ali mislim samo u diplomatskoj bezbjednosti zato što tamo postoje organizovani prstenovi obezbjeđenja i infrastruktura koja radi 99 odsto posla. U slučaju eventualnog napada, s tim možete da zaštitite sebe i klijenta. U civilnom sektoru mislim da je to bacanje para i glupost. Zašto? Zato što prstenovi obezbjeđenja ne mogu da funkcionišu kao u diplomatskoj bezbjednosti i službama. Drugo, mislim da je mnogo bolja opcija da klijent ima pancir ili pancirno odijelo za svoju zaštitu i to će prije da mu sačuva glavu nego kišobran ili pancirno ćebe. Da bi to bilo svrsishodno, morate da budete neposredno uz tog klijenta. Glavni tjelohranitelj mora da bude stalno uz klijenta da bi mogao da odreaguje. To se aktivira, otvara kada je već došlo do napada, da vam kupi malo vremena da klijenta sklonite na bezbjedno.

Veljko Banović, zvani Votka, jedan od najbližih saradnika Luke Bojovića i Filipa Koraća, bio je okružen ljudima s pancirnim kišobranima 2018. kada je javno viđen u Srbiji na sahrani Dragoslava Miloradovića, kuma Luke Bojovića. Da li ima svrhe kada se koriste preventivno?

– Preventivno ima smisla. Ako nas deset nosi pancirnu ćebad ili kišobrane, morate da shvatite da onda treba još 10 ljudi koji mogu da ga sklone i da u slučaju napada reaguju s oružjem. Ako nosim kišobran, meni su ruke zauzete i ja ne mogu na drugi način da zaštitim klijenta, ne mogu da ga sklonim, ne mogu da potegnem oružje. Ako je bila dobra organizacija, njih 20 ili 30 pripadnika obezbeđenja, u šta ne sumnjam, onda u tom krugu svako ima svoj zadatak. Onda ima smisla da se od više kišobrana napravi neki vakuum prsten koji bi ga zaštitio.

Kineski milijarder i osnivač Alibabe, Džek Ma, bio je u julu u Beogradu i slikan je u jednom klubu u noćnom provodu. Nije poznato zašto je bio u Srbiji i na čiji poziv, ali je činjenica da ste ga vi čuvali?

– Čuveni milijarder, vlasnik Alibabe, bio je u Beogradu na dva dana. Privilegiju da brine o njegovoj bezbjednosti imala je upravo S. A. B. Pored par sastanaka koje je imao, slobodno vrijeme je maksimalno iskoristio da obiđe Beograd, od Zemuna preko Kalemegdana do Beton hale. Ono što mogu da prokomentarišem je da je oduševljen našim načinom života, pogotovu noćnim provodom. Siguran sam da ćemo ga prvom prilikom ponovo ugostiti.