Piše: Emilo Labudović
Kalendar ne laže. Označeno i podebljano crvenim. Praznik je. Praznik rada, i to puna dva dana nerada. I to mu je, uglavnom, suština, sve drugo je već odavno progutalo vrijeme. Praznik podrazumijeva radost, svečarsko raspoloženje, pjesmu i veselje, velike riječi i prigodne zdravice, ali od svega ovoga ostali su samo ožiljci sjećanja, plesnjivi albumi i vajkanje onih koji su imali privilegiju da praznuju onda kada praznici nijesu bili samo „crveno“ u kalendaru.
Sad nas više ništa ne dotiče onako iskreno i duboko, ono stanje kolektivne radosti, makar na jedan dan, izgubilo je bitku sa samoizolacijom u koju sve više tonemo.
Prvi maj u mom kraju označavao je definitivnu inauguraciju proljeća. Mada se još, u dubodolinama, skrivala poneka krpa već potamnjelog snijega, sve je već cvjetalo, mirisalo i pupilo, a na još neuzoranim njivama pušile su gomilice stajnjaka. Škola je bila sva u žutom, okićena buketima jagorčevine koju su, platnom podno Dmitrove stijene, brali đaci sa Ulice i Ćetkovića.
Otac je oblačio svoje čuvano radničko odijelo koje je majka prethodno dva sata prala i ispirala u potoku, a onda, peglom na žar, dovodila u stanje svečanosti, i, kao u svatove, odlazio u kafanu gdje su ga već čekale kolege, udarna četa „sjekire i capina“.
Mi mlađi smo od zore, naoružani voljom i kosijerima, hitali na obližnje visove i spremali čuvene prvomajske vatre koje smo, uz pjesmu i prangijanje, palili sa prvim sumrakom. Na tu nenatrunjenu, naivnu ali duboko iskrenu, radost, danas me podsjeća izblijedjela fotografija strica Vukmana koji nam je, stručno, „poskidao“ glave tako da se, uglavnom, prepoznajemo po opancima. A onda bi smo se strmoglavce, onako znojavi i čađavi, sjurili u Rijeku gdje je harmonika ujaka Veša (od milošte zvanog Ujka Vanja) uveliko razigravala igranku.
I mada sociolozi tvrde da je to stanje kolektivnog radovanja, osjećaja bliskosti, humanosti i jednakosti vatrometa nade u bolje, relikt totalitarnog stanja društvene svijesti, ponekad se, ne bez tuge, upitam: a šta nam je to donijelo ovo novo, tobože demokratsko, doba? Fabrika nema. Radnika, onih koji stvaraju, nema. Radosti nema. Vatre palimo u sopstvenoj kući, a onda, opijeni navodnom slobodom, neoliberalnim oblandama koje skrivaju trulež i nemoral, uživamo u ljepoti plamena.
Sebični, nehumani, otuđeni, gramzivi… sve siromašniji duhom, nepismeniji riječju, kao u ludom vrzinom kolu vrtimo se, bez svijesti o tome gdje i kuda nas sve ovo vodi.
I, eto, praznik je, a skoro ništa više ne podsjeća na atmosferu praznovanja. Ali, kod nas kažu da je bolje da propadne selo nego običaj, pa, stoga, srećan praznik, čega god da je i kakav god da je, i živjeli!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
