Pozorište

Piše: Slaviša Čurović

„Male kulture strahuju od suštinskih duhovnih i fizičkih promjena. „

To kaže Branko Kukić.

I zbilja, kad se osvrnemo iza onoga šta je Crna Gora mogla da dá u teatru, dokle je mogla da dobaci sa istim i sa čim je raspolagala na početku, rezultat i rezime proteklih 20 godina rada u istim bio bi – SKORO NIŠTA.

A kako se došlo do toga, s obzirom da smo raspolagali glavnim resursom – ljudskim, u sasvim pristojnoj količini?

Problem je nastao onoga trenutka kada je već krajem devedesetih počela, a početkom 21.vijeka i krenula zvanična privatizacija države, sa gaulajterima zaduženim za svaki sektor jednog društva.

Kultura je data neznavenom bračnom paru, onako milovski, srdačno i sa punom spokojnošću da je mogu upropastiti taman onoliko koliko je on upropaštavao zemlju, ogrćući se novom zastavom u ekonomske svrhe, a pjevajući himnu sa rukom na džepu punom makar privilegija, a što da ne i novca napabirčenog svakakvim mutnim radnjama.

Tako je naša kulturna scena lijepo očišćena od talenata, koji su se razbježali po regionu i dalje, sistematski dovedena do provincijalizma koji ima za cilj samoodržanje laži kao paradigmu svakodnevnog sunovrata prikazanog kroz medije i arlaukače režima, kao napredak.

Nismo se mogli pozicionirati u bilo čemu. Pozorišta, ova dva državna plus jedno gradsko u Podgorici, su nam potpuno nefunkcionalna, anahrona, sa repertoarima punim brljotina i nepromišljanja, sa neambicioznim ansamblima, rukovodiocima čije su reference NULA, ili kakav izmišljeni uspjeh kod koga sličnog sebi u provincijana okolo. Gradsko u PG je imalo imena, ali je ono radilo kao da nije ni gradsko ni podgoričko pozorište. Lutanje za lutanjem. Nikšić se podigao? A kako? Inkorporiranjem u region na osnovama učenja od boljih i saradnji sa istima. Mala sredstva, ali domet za CG prilike velik. Častan izuzetak. Ali se tamo struktura promijenila sa promjenom vlasti. Nigdje drugdje nije. Što je porazna činjenica na kojoj se mora raditi, pod hitno.

Ali i to je bio “ neki plan „. Kada se začaurite, vi mislite i lažete okolo da su vaši dometi najveći, jer se ne poredite sa onima koji napreduju, stvaraju i proučavaju. SAMI SEBI STE CILJ I TO JE SVE. Tu se začarani krug i zatvara i onda se umišljaju rezultati, izmaštavaju nagrade i seiri se nad sopstvenim mudrostima koje za cilj imaju puko samoodržanje svijesti okoline o vašoj neophodnosti u svijetu teatra koji samo vi činite. Tako se kupuje mandat više, a ako umijete da se starate o sebi kao neki raniji genijalci vođstva istih, i stan više.

Baš me zanima kad je poslednji put bilo ko iz ovih amorfnih struktura rukoviđenja, bio na Vest Endu ili Brodveju, da vide šta je to što se pokušava u 21.vijeku uraditi za očuvanje teatra u ovoj opštoj pomami za netfliksima, marvelovštinom u bioskopima, u ovoj brzini serija i informacija na netu…

Da li su probali da shvate da je vaspitanje publike osnov, onoliko koliko su i naslovi za istu magnet, ukoliko se promišlja o istim? Nisu i ne umiju. A I NEĆE.

Da se uvijek i svuda imena koja dovode publiku, angažuju ali i stvaraju nova, svoja, kroz stalne i neprekidne saradnje sa svima koji su iznad vas po kvalitetu repertoara ali i opštim vezama sa industrijom koja stvara ta imena – televizijom i filmom.

Da im možda nije palo na pamet da vide kako se osvježava ansambl, šta on može da iznese, kuda da se krene sa pravljenjem Opere, ili ne daj bože Baleta?

Da li su naši festivali koji baštine teatar inkorporirani u opšti dogovor kuda ići sa crnogorskim teatrom u 21.vijeku? Kladim se da pojma nemaju šta to znači i kud bi sa tim.

I tako dalje…i tome slično.

Rešenja? Promjene, dame i gospodo!!! Promjene odmah, jer već kasnimo godinama za regionom, deceniju za širim komšilukom, a najmanje dvije za naprednim zemljama.

S kulturom i teatrom kao štitom od nestajanja se ne mogu baviti priučeni polupismenjaci sa jedinom referencom u karijeri a koja se zove – poltronerija.

Pozorište je sve samo nije to. Ono je i iluzija i putokaz.Ali i pokretač promjena na bolje u društvu koje mogu ovaploditi oni sa znanjem. I stavom.

Čvrstim, koliko i istom takvom radnom etikom.

Bez toga, tapkaćemo u mjestu a smijaće nam se svako.Onako, iza leđa, upravo kako ovi netalenti, a sadašnji direktori iza leđa svojih ranijih postavljača iz DPS-a pokušavaju sklopiti pakt sa novom vlašću ne bi li takvi, neostvareni kupili još jedan mandat.

I još četiri godine nas vozili unazad po pozorištima o kojima pojma nemaju.

(IN4S)