POST-SAVREMENOST

Piše: SIBIN

Kroz postmodernost, modernost funkcioniše kao mit. Savremenost tako proizvodi – meta-modernost: pretjerano svjestan umjetnički predmet koji je  sopstvena kritika sebe. Nakon totalnog umjetničkog djela‚ imamo – totalitarizam fragmenta. Stih kao  sveiskaz, sliku-misao koja je inkarnacija cjelokupnog umjetničkog iskustva.

Savremena umjetnost jeste maksimalna redukcija na minimalni trag, scenu, riječ; nema više – epskih poduhvata – već samo – koketiranja sa krajem. Tako, htio-ne-htio, umjetnik stvara iz pozicije koja ga pokazuje kao znanje da je njegova pozicija besmislena, uvijek već nesmjestiva, neopravdana. Tim prije u svoj projekat uključuje ono što isti duboko dovodi u pitanje, budući da niko više nije naivan da (po)vjeruje, da se poezijom preobrati, da se u slikarstvu upusti u fantazmatsko.

Savremena umjetnost jeste – svijest o umjetnosti koja se događa nakon svog kraja. Zato je svaki umjetnik pretedent na – dovršenje, na epilog, epitah. Koji će stajati kao definicija umjetnosti, ljepote, smrti. Otud na savremenu umjetnost poodavno već gledamo sa dubokom nostalgijom.

Već je Lakan rekao kako – „Saznanje više nije moguće, dočim znanja imamo previše.