Poslednja besjeda mitropolita Amfilohija: Blagoslov svome rodu iz bolničke postelje

Poslednja zabilježena riječ blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija, 9. oktobar 2020. godine, Klinički centar Crne Gore

Sveti vladika Nikolaj, koji je održao čuveni govor na Lovćenu prilikom vraćanja moštiju Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca, rekao je, između ostalog, da se Bog stara o djeci i bolesnicima, i brine o njima. A cetinjskom mitropolitu je podario krst da nosi. Zaista, cetinjski mitropolit se trudi da nosi krst i svoj i Mitropolije crnogorsko-primorske, Mitropolije Crne Gore, učestvujući i ovom bolešću u patnjama i u stradanjima miliona ljudi koji danas stradaju širom svijeta, sve do predsjednika Amerike Trampa. Mitropolit se danas, hvala Bogu, i pričestio Tijela i Krvi Gospoda i Boga i Spasa našega Isusa Hrista, na praznik Svetog Jovana Bogoslova, apostola ljubavi, od koga smo i naučili Hristove riječi da su dvije glavne zapovijesti: Ljubi Gospoda Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom mišlju svojom i bližnjeg svog kao sebe samoga. Ljubav kao načelo ljudskoga života…

Ja bih rekao da je Bog i poslao ovu patnju čovječanstvu upravo da bi ga iscijelio od mržnje, od samoubraženosti, od egoizma, od samoživosti… Da bi čovječanstvo shvatilo da smo ipak mi ljudi ovdje na zemlji slabašni i nemoćni. Da je jedini Bog Onaj koji daje istinski život, i to ne samo ovaj prolazni život, od danas do sjutra. Ovakva stradanja i podsjećaju na vječno i neprolazno dostojanstvo ljudsko. Da je čovjek biće stvoreno za vječnost, a ne za prolaznost i za ništavilo. Bog koristi ta sredstva da nas podsjeti da smrt nije poslednja riječ ovoga života, nego da je to samo priprema za ono što je vječno i što je neprolazno – za vječno Carstvo Boga ljubavi, Oca i Sina i Duha Svetoga.

U to ime ja pozdravljam i blagosiljam sve one koji brinu za moje zdravlje, moleći da se brinu i za zdravlje svih koji stradaju, ne samo ovdje u ovoj bolnici, ne samo u Crnoj Gori, nego širom svijeta. Sveljudska je patnja koja je danas zavladala. Molim se Gospodu da oprosti grijehe svima ljudima i da nas vrati sebi i jedne drugima, i vječnim vrijednostima, tajni vječnog života. Da umanji patnju, jer nije svijetu lako nositi ovu patnju i ovo što se danas događa.

Neka bi blagoslov Gospodnji bio na svima. Naročito na onima koji se sjećaju i mene. Vidim da ih mnogo ima, sa raznih strana koji se sjećaju, koji se mole… Hvala im na njihovim molitvama. Nadamo se u Gospoda da ćemo nastaviti naše djelo i da je ovo priprema za nastavak djela, ako Bog da.

Pomenusmo crkvu lovćensku… U poslednje vrijeme zapanjujuće je govoreno u Crnoj Gori: „Nikada više 1918”, što znači: Nikada više oslobođenje. Namjesto da se kaže: Nikada više okupacija, 1916. godina, i kapitulacija Crne Gore, prvi put u istoriji njenoj. Veliki kralj Nikola se očevidno u jednom trenutku pokolebao, i povjerovao da će Austrougarska i Njemačka da pobijede, pa se povukao, i kapitulirala je njegova vojska i napustila Crnu Goru, i hiljade ljudi je otišlo u zatvore širom Austrougarske, među kojima je bio i obnovitelj crkve na Lovćenu, Mitropolit crnogorsko-primorski Gavrilo Dožić. On je odležao cijelo vrijeme rata u zatvoreništvu. I onda se nije čuditi što ’918. godine narod koji je ostavio kralj Nikola više nije htio da ga glasa, odnosno njegovoga sina naslednika, nego je glasao njegovog unuka za naslednika. Pa i on je sam bio za stvaranje kraljevine Jugoslavije, samo što su ljudske slabosti – vlastoljublje i samoljublje, osnovni grijesi ljudski, i njega, velikoga kralja, pod stare dane savladale. Ali ne umanjuje to njegov značaj, a u isto vrijeme ne umanjuje ni značaj obnove crkve koju je okupator srušio 1916. godine i koja je obnovljena 1925. godine, i ako bude Gospod dao obnoviće se ponovo. Niko neće da dira ovaj mauzolej, koji je po duhu nastavak onog spomenika Franje Josifa koji su pripremali da podignu 1916, srušivši lovćensku crkvu i izbacivši Njegoša sa Lovćena. Ovaj mauzolej je svjedočanstvo jednoga vremena i on će ostati mauzolej, ali će se morati skinuti prokletstvo sa Crne Gore koje je ostavio Sveti Petar Lovćenski Tajnovidac: „Prokleti bili ako me ne sahranite u ovoj crkvi koju sam ovdje sagradio”.

Posle ovog učešća u ovoj patnji sveopštoj, mitropolit crnogorsko-primorski, noseći svoj krst, dužan je da skine to prokletstvo sa Crne Gore. Da se iscijelimo od tog duha, okupatorskog duha, koji je zavladao od vremena okupacije austrougarske. Da se iscijelimo od toga duha, da bi se zacario ovdje onaj Božiji Duh, duh slobode, duh Hristovog Vaskrsenja:

O Preblagi, Tihi Učitelju,
Slatka li je sveta bistra voda
S Istočnika Tvoga besmrtnoga!
Od Tvoga su sv’jetloga pogleda
Uplašene mrake iščeznule,
Od Tvoga su hoda sveštenoga
Bogohulni srušeni oltari.
Vaskrsenjem smrt si porazio,
Nebo Tvojom hvalom odjekuje,
Zemlja slavi svoga Spasitelja.

To je ono čega je svjedočanstvo bila i treba da ostane crkva Svetog Petra na Lovćenu. Proslavljajući Boga Živoga, proslavljajući Crnu Goru i ovaj narod ovdje koji se vratio Bogu i Crkvi Božijoj posle osamdesetogodišnjeg lutanja po njivama gladi, po njivama bezbožništva, po njivama bratoubilaštva i bogoubilaštva. Vrijeme je da se ponovo vratimo i Bogu i da se kroz Boga vratimo jedni drugima. A vraćajući se Bogu i jedni drugima, vraćamo se ako Bog da i onim svetinjama koje su ugradili preci naši u nas i u naše istorijsko biće. U to ime, blagoslov Božiji svima!

(Mitropolija)