PORAZ POBJEDI RAVAN

Piše: Emilo Labudović

Čuvena definicija fudbalske igre koja glasi da je to sport koji svi igraju a na kraju uvijek pobijede NJemci, bez ostatka se može preslikati i na košarku, s tim da u njoj uvijek pobjeđuju – Amerikanci. Nesumnjivo je da su Ameri po mnogo čemu apsolutni gospodari ove igre, da imaju najjaču (i najplaćeniju) ligu na svijetu, da dominiraju ne toliko tehnikom koliko snagom, itd, itd, ali je, takođe, činjenica i da, ipak, nijesu nepobjedivi. Nijesu toliko česti, ali je zabilježeno više slučajeva gdje su njihovi „drim timovi“ padali na koljena i vraćali se kući pognutih glava. A samo nešto više od tri minuta dijelilo je i ovaj olimpijski tim SAD, po mišljenju stručnjaka najjači nego ikad, od slične sudbine. Ali, rekoh, Amerikanci uvijek na kraju pobijede. A ako baš i ne mogu – moraju.

Banalno bi bilo sada nabrajati sve ono što je sinoć uslovilo da Amerikanci baš moraju. Oni silni nesuđeni trokoraci „a la NBA“, guranja, držanja za obje ruke… sve je to bilo u funkciji toga moranja. A samo činjenica da je nad dvojicom nosilaca igre Srbije, u čijim je rukama lopta bila u najmanje 70 odsto srpskih akcija, svirano samo pet faulova, morala bi ozbiljno da zabrine čelnike FIBE i prizove ih da velike utakmice moraju da sude velike i iznad svega, hrabre sudije. Sudije kojih se ono američko moranje uopšte ne dotiče. I nije ovo alibi za poraz već samo žal što je na jednu od najboljih utakmica na olimpijskom turniru pala sjenka sudijskog straha i dilentatizma.

Igri srpskog tima se malo šta može prigovoriti. Hrabro su izašli na megdan američkim gorostasima i do pred sam kraj im držali lekciju iz košarke, pokazujući im da je to igra umjetnika a ne samo snagatora. Jokićeva krvava ramena, Bogdanovićeve suze, Pešićeva mirnoća, sudijski trk da se što prije izgube sa terena, sve su to dokazi da je srpski tim nadmašio sebe. Nadmašio je u svemu i Amerikance, ali šta vrijedi kad oni na kraju MORAJU DA BUDU POBJEDNICI.

Mada se ono staro olimpijsko geslo da je važno učestvovati davno profanisano i pretvoreno u besomučnu trku za medaljama i da je od duha Olimpijskih igara ostalo samo sjećanje, srpski košarkaški tim osvjetlao je sinoć obraz ne samo sebi i Srbiji već i Olimpijadi, košarci i sportu uopšte. Bez obzira na krajnji ishod, sa medaljom ili bez nje, srpski košarkaši su se uzdigli skoro do visine jednog Đokovića i pokazali kako se bori za lično i dostojanstvo sporta i države. Stoga je njihov sinoćni poraz po sistemu da Ameri „moraju“, u svakom pogledu ravan – pobjedi.