U Crnoj Gori posle poraza DPS-a u rodnom gradu njenog aktuelnog predsjednika i Mila Đukanovića, sprovode se ozbiljne analize i vode rasprave ko je izgubio a ko dobio u Nikšiću, odnosno kome je nakon izbora došao kraj, a kome je početak kraja. A zapravo je glavno pitanje ko je trenutno jači, DPS koji ima više podrške pojedinačno, a ni jednog saveznika, ili koalicije koje pojedinačno imaju manje podrške, ali im je savezništvo neraskidivo, jer ih spaja ideja o dekriminalizaciji države i ekonomskom napretku.
Sva pitanja koja Milo Đukanović svojim izjavama za medije postavlja narodu, a po najviše sam sebi, kako bi se opravdao za ono što po svemu sudeći slijedi u predstojećem periodu za DPS, najbolje je komentarisao međunarodni stručnjak za geopolitiku Daniel Server sa univerziteta „Džon Hopkins“, kojeg je odlazeći režim u Crnoj Gori rado i često znao da koristi za svoje dnevne političke potrebe. Ipak, Server je povodom tri ključna pitanja ove rasprave koju je, htio to ili ne, pokrenuo Đukanović, jasno i nedvosmisleno saopštio svoj stav, pri čemu parafraziramo neke djelove. Prvo – Đukanović je izgubio jer je narod umoran od njega i njegovog DPS-a. Drugo – Rezultat u Nikšiću se može i mora smatrati Đukanovićevim gubitkom, a pobjedom aktuelne većine u Podgorici. Treće – Vučić je dobro prošao…
Ovo pak nije saopštio niko iz „srpskog i crnogorskog svijeta“, ne, nego zapadni profesor sa američkog univerziteta, što se može posmatrati kroz prizmu poraza DPS-a, drugog za redom, zbog čega se mora posegnuti za zapadnim mentorima, kako bi se narodu pokazalo da su isti oni koji su 30 godina podržavali Đukanovića i dalje tu. Tako se u ova dva dana u tom smislu fabrikuju tri besmislene poruke kampanje za Đukanovićevim bjekstvom od bolnog susreta sa velikim porazom u Nikšiću. Takve poruke imaju za cilj da prezentuju ciljanim glasačkom tijelu da je Đukanović izgubio, ali da nije gubitnik, jer gubitnik istina može i da pobijedi ako prizna poraz ne ponižavajući istinu, što ovde nije slučaj, jer iz centrale DPS-a provjeravaju poruke koje smo zapamtili još od parlamentarnih izbora u avgustu prošle godine – „Ojačali smo porazom“, „Preživjeli“, „Opet ćemo mi biti stari“, što je sve do poraza u Nikšiću i moglo „da poje vodu“.
Sa druge strane, klasična zamjena teza koja se plasira od bivšeg režima, odnosno da Gubitninik nije Đukanovićev nego koalicija Za Budućnost Nikšića, predvođena Demokratskim frontom, koja je pobijedila kao i u avgustu, daje odgovor na drugo ključno pitanje: Da li se Đukanovićev borio za DPS u Nikšiću, ili se borio protiv DF-a i drugih do prekjuče opozicionih stranaka, koje su na čelu sa DF-om nepotkupljivi, čisti i pošteni u zahtjevima pred narodom, što ih automatski svrstava kao stranke nepodobne za koaliciju sa DPS-om.
Upravo iz navedenih razloga je ovaj poraz Đukanovića i DPS-a bolan koliko i težak, sa trajnim posljedicama, jer je Andrija Mandić ostao najjači u većinskom bloku, a Đukanović bez snage da sam ili s drugim formiraju vlast. I još jedna teza koja provijava iz Đukanovićevog kabineta, po kojoj je DPS uvećao broj birača, a koalicija Za budućnost izgubila je apsolutno netačna. Jer je DPS izgubio jedan broj birača sa svojim koalicionim saveznicima u odnosu na avgust, a Koalicija za budućnost nije ništa izgubila onim sto su odnijeli sa sobom oni koje je ona stvorila. DPS nije stvorio ništa, i to je istina, a ove istine teško bole one sa skrivenim namjerama, koje su jasne kao dan. Jasno je da svaki dan bez vlasti boli, ali je istina uvek oslobađajuća, istina je u narodu, u jednom glasu, u pomisli da već sjutra može biti bolje, za nas, našu djecu, za Budućnost.
Izvor: Nacionalist
