Popis je više od lične karte

Piše: Bećir Vuković

Konačno, predstojeći popis – presudiće – političkom inženjeringu Mila Đukanovića. Predstojeći popis razotkriće mračni inženjering potonjeg evropskog diktatora Mila Đukanovića.

U DPS – u je opšta panika i pometnja. Niko ne može znati od čega se sve DPS boji. Ni sami ne znaju koliko smeća može isplivati na površinu. Kad okopni snijeg oko kuće i sam se domaćin stravi.

Pored DPS – a, ko se još boji popisa. I , zašto. Nema toga ko ne zna odgovor. A ono što se apsolutno zna jeste da se Srbi u Crnoj Gori ne boje popisa. Ni popisa, ni ičega ni ikoga do Boga.

Popis će jasno pokazati kapacitet – rezervoara – odakle se godinama đuture kralo i nemilice zahvatalo.

Popis će očistiti birački spisak, a mrtvi će – mimo svijeta – naći mira na onom svijetu.

Popis je politička osnova, popis je osnov i korijen jedne pravne države. A bez korijena nema nikakvih plodova.

Popis će pokazati i svačiju imovinu. Otkud nekome toliko stanova, kuća, toliko plaža, banaka, toliko kafića i hotela, otkuda sve to i toliko nekima koji su, pamtimo to vrijeme, koliko do juče vozili raspale“lade“ i „moskviče“, bez auspuha. Jedan zvani – auspuh – okrčio je sve gore po Crnoj Gori…

Popis će pokazati koliko ih se iselilo iz Crne Gore. A iselilo se oko 75. 000. Popis će pokazati koliko je raznoraznih bez pasoša, što će reći koliko ih se doselilo. A , doselilo se oko 100. 000. I, konačno, koliko ima Srba (a naročito Srpkinja), bez državljanstva.

Zašto bi se Bošnjaci izjašnjavali kao Crnogorci. Zašto bi Bošnjaci govorili crnogorskim jezikom, a ne bošnjačkim. Romi govore romskim jezikom, a Hrvati govore hrvatskim jezikom, napose. Albanci , zna se. Oni baš ne trguju nekim stvarima. Osim , Zenke…

(U 21. vijeku, srpski narod diljem regiona i svijeta, nažalost, bori se za osnovna ljudska prava. Jedno od osnovnih prava jeste da znam ko sam, i koliko ima naroda kojem pripadam. I, da se zna kojim jezikom govori, i u koju crkvu se pričešćujem…)

Netačno davanje podataka podliježe krivičnoj odgovornosti. Na primer, da se Rom na neki volšeban način pretvori u Crnogorca. Što bi se Rom pretvarao u Crnogorca. Što bi se Rom ikuda više selio iz svog bića.

DPS je vodio najmonstruozniji politički inženjering: da Srbi iz Crne Gore ne budu, baš, u prevelikoj ljubavi sa Srbijom. A kad Srbi izvan Srbije nisu u prirodnoj – normalnoj – ljubavi sa Srbijom, onda, polako skrećete na druge puteve i stranputice, nekakvim separatizmima, i sličnom. Možete ga imenovati kako vam drago. Jedan od ključeva Đukanovićevog inženjeringa upravo je tu.

(Može da vam se, na primer, u nekim stvarima ne sviđa predsjednik Srbije. Ali, ne možete osporavati predsjednika Srbije. Možda stvar banalizujem, ali i bez banalizovanja upravo je tako, i nije drukčije.)

Uostalom, nije moja obavezna tema predsjednik Srbije, budući da ga ne biram, odnosno, ne glasam. Uostalom , radi se o predsjedniku druge države.

Moj kiseonik su Srbi ma gdje živjeli. A koga će birati Srbi u Republici Srpskoj na sledećim izborima, otkuda bih mogao znati. Zato im nikako i neću smetati u izboru.

Ostavimo na stranu česte i epske definicije – to su dva bratska naroda. To su dva oka u glavi. Ime mi je srpsko a prezime crnogorsko. Okanimo se tih lupetanja. To su najopsnije i najopakije definicije. Ili si Srbin, ili nisi. I , ma gdje da živiš kazuj se i piši se Srbinom. Završno , sa popisom.

Još je prije 200 godina govorio je Sava Tekelija, prvi srpski pravnik: „Okanite se tih naziva Bosanac, Dalmatinac, Srbijanac, Crnogorac, jer će neko naći opravdanje da od tih pokrajinskih naziva napravi posebne narode“.

U ovom trenutku, prevashodno me interesuje popis. Hoću da znam koliko ima Srbi u Crnoj Gori.

Ono što je važno jeste da se politika iz Beograda mora usaglašavati sa svim Srbima ma gdje oni živjeli. I , uvijek mora da je prohodan put između Beograda i Banja Luke i Podgorice. I Temišvara i Sent Andreje i Beograda, i Podgorice i Skadra, i Beograda i Zadra. I da bude obilježen tačnim srpskim znakovima pored puta. A da bi sve to i proče bilo ostvarivo, morali bi znati koliko živi Srba u svim tim zemljama.

Mora se znati ko predstavlja Srbe iz Crne Gore, ko iz Srpske, ko iz Maćedonije, ko iz Hrvatske, ko iz Slovenije, iako u Sloveniji Srbi nemaju ama baš nikakvih prava. Ko bi rekao da je Slovenija toliko odmakla u demokratiji.

Integracionistička strategija srpskog naroda mnogo je dublja i starija i od našeg vremena. Bila je starija i dublja i od vremena naših đedova koji su i Kosovo oslobodili. A Srbija, kako joj piše u Ustavu, brine o svim Srbima ma gdje živjeli. Srbija brine i o Srbima iz Crne Gore. Do skorao, do prije desetak godina, to je bila prazna stranica.

Skupština je donijela zakon o popisu. I treba, bar jednom, ispoštovati zakon. Propadosmo od nepoštovanja zakona…