Popis i Tramp i kraj iluzija

Piše: Bećir Vuković

Lažna demokratija uriva se od Atlantika do Adriatika. Od atlantskih vala do jadranskih žala….

Većina Amerikanaca neće više bezdanicu – duboku državu -, isto kao što većina građana Crne Gore neće našu – duboku državu -, što u prevodu znači mafiju, i udbu.

(Zapadne policije decenijama muku muče sa crnogorskom mafijom ćerajući se sa njom po Atlantiku i Sredozemlju. Sa druge strane, u po bijela dana, stiglo se do uličnih obračuna mafije i po prestonici i po prijestonici. Mafijašima ne daju se čitulje. )

U Americi pobijedile su tradicionalne i konzervativne vrijednosti, upravo one vrijednosti koje se i u Crnoj Gori bore protiv potonjih titoista, depeesovaca, protiv udbaša, iz kojih su izrasli kvazi političari, ubice, i mafijaši.

Udba je naša sudba, neko je imao vremena da rimuje. I nije mu trebao naročiti pjesnički žar i dar.

Čak ni golootočani nisu našli – dublji ton – razočarenja u samu ideju komunizma. Zato je i tačna definicija da su komunisti jedina svjena nevjerujuća bića, ali djeluju kao sekta.

Trampu je prije čestitala Kamala, nego crnogorski postkomunisti i mafijaši. Šokirani pobjedom Trampa, po Prištini tek se danas prefarbavaju Kamalini murali…

Ne treba kriviti ni komuniste ni postkomuniste. Ostali su i bez vjere i bez ideologije. Takvima, šupljima sa obadvije strane, nemoguć je bio ikakav vid demokratije. U Crnoj Gori obećani komunizam prvo je stigao u savardake i među čobane. Poslije rata stupa nestvarna korupcija: penzije sa dva svjedoka, i invalide i socijale bez svjedoka. Tako se titoizam ko guba uvrtio u svaku poru života. U svaki šklempavi, truli panj pored izbe.

(Glavna ideja Danteove „Komedije“, bijaše korupcija. Sa ovom vrstom korupcije koja je nekoliko puta preoravala Crnu Goru, ni tragedije ne mogu izaći na kraj.)

Svaka država je jaka. I hiljadu puta ranjavana od ’45., Crna Gora se mora izboriti sa mafijom i udbom i srbofobijom. Izboriti, ili nestati. Utvrđeno je, najstrašnije su sveprožimajuće fobije, i strahovi, i redom. Tu treba potražiti jade srbofoba…

Današnji crnogorski postkomunisti i lažne demokratije dišu na škrge ko krap u kadi. Komunisti se ne mogu prekvalifikovati. Zato su se jedino i mogli dokvalifikovati u srbofobe. Umalo, antisrpstvo nije postalo zvaničnom ideologijom.

Tri generacije komunista džabe su srkali mrsnu čorbu. Na kraju kazan je ostao prazan. Partizan, kurđel, ili šukunđed, nije mogao zaraditi i praunuku namještenje na državne jasle. Komunisti su mogli i goveče zaposliti. I, šta, sad. Zini, a izbeči.

Potonji titoisti ostali su u sjenci ideologije koju je Evropa zabranila. Sa takvom sjenkom, sjenkom koja hoće – nazad – a noge bi – naprijed – , nikud nijesu stigli.

Hroničari će zabilježiti da današnjim crnogorskim srbofobima nije ostalo ništa bez da proizvode haos i nerede. Srbofobija i neredovnost kao jedini vid opstanka i djelovanja. Ostalima iza vremena, jedino je ostala mržnja.

Ne treba ih kriviti nego razumjeti. Ali, razujmeti one koji ne razumiju, teška je nauka. Teško i nauka ulazi u psihološke tmuše. Skoro pola Crne Gore traumirano je nedavnim rezultatom – popisa – i – pobjedom – Trampa. Tramp i popis, dva su groma iz vedra neba.

Komunisti nikad nisu umjeli čitati budućnost. Ostaci nacizma i komunizma – bilo gdje na svijetu – liče na bordele u 5 sati ujutru. Na raspalu plastiku i razmazanu šminku, i odvaljene nokte.

(O sličnim najužasnijim fiziološkim procesima u društvenim sistemima pisalo se u rasponu od Bodlera do Siorana. Nesliku savremene Crne Gore čeka sličan okvir…)

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)