Poniznost ili licemjerstvo: Milo i Bečić ne smiju da osude godišnjicu NATO zločina na Srbiju i Crnu Goru!

Čudan je i različit taj odnos političkih organizacija u Crnoj Gori prema 24. martu, danu kada je NATO otpočeo agresiju na SRJ, tokom koje je pobijeno na hiljade civila, vojnika i policajaca, a srušen veliki broj objekata.

Gađali su ,,milosrdni anđeli“ bolnice, stambene zgrade, mostove, ambasade, vozove… tri mjeseca je naša vojska odolijevala najvećoj vojnoj sili u istoriji čovječanstva, pokazala vrline koje su nas krasile kroz vjekove. S neba je tukla najmodernija avijacija, na kopnu su napadali albanski teroristi, ali je otpor vojske i policije bio veličanstven. I danas ljudi umiru od posledica bombardovanja…

Zbog naše priče valja podsjetiti na nekoliko činjenica- prva žrtva NATO agresije pala je upravo u Crnoj Gori, na mostu u Murinu masakrirani su civili, među njima i djeca, gađani su objekti i infrastruktura širom Crne Gore…

Povodom godišnjice početka agresije NATO na SRJ oglasile su se patriotske političke organizacije i udruženja – DF, SNP, Prava, udruženja ratnika…

Međutim, u Crnoj Gori ima i onih drugih, koji se ili prave da se ništa nije desilo ili bi najradije da se zataška ovaj važan datum u istoriji Crne Gore. Motivi su naoko različiti…

DPS i predsjednik te stranke, Milo Đukanović, koji je u vrijeme agresiije bio predsjednik Crne Gore (kao i danas), bili su praktično podrška NATO-u 1999. godine. Đukanović je, kao predsjednik Crne Gore, bio i član Vrhovnog vijeća odbrane SRJ, što ga nije smetalo da u sred dejstava NATO-a po njegovoj zemlji i narodu, odlazi na konsultacije u sjedište Alijanse u Brisel, što je jedna od najvećih izdaja u istoriji ove zemlje. Doduše, nisu za Đukanovićem zaostajali ni njegovi partneri iz koalicije ,,Da živimo bolje“, posebno iz Narodne stranke, koji su zagovarali dezerterstvo, uvodili radnu obavezu, predlagali gašenje vode i struje vojsci, cijepali vojne pozive… Na istom fonu po tom pitanju bio je i SDP.

Crna Gora je danas članica NATO, protivno volji većine građana, a režim koristi svaku priliku da pokaže svoju servilnost prema NATO, o čemu najslikovitije govori to što ne dozvoljavaju da se u kasarnama VCG oda pošta žrtvama ove agresije.

Samim tim, jasni su motivi DPS-a da svoje izdajstvo pretvori u priču o tome kako je Milo Đukanović spasio CG, što je sigurno jedna od većih podvala i zamjena teza, jer izdaja je izdaja, sa koje god strane i pozicije je posmatrali. A naročito ona kada je u pitanju ratno stanje.

Oni koji takođe ,,bježe“ od pominjanja agresije na Crnu Goru i Srbiju, koji ni slovo o tome ne napisaše su Demokrate Alekse Bečića. Zašto Demokrate neće i ne smiju da osude agresiju NATO na SRJ? Moglo bi se reći da su njihovi motivi ispod svakog nivoa ljudskosti i saosjećanja sa svojim narodom. Osim toga što su svoje djelovanje ,,uskladili“ sa NATO ambasadama, oni se vode najjeftinijim politikanstvom, jer razmišljaju, da bi njihovo oglašavanje po ovoj temi izazvalo revolt njihovog članstva među albanskim i bošnjačkim narodom, a koje i nije veliko.

I to je jedan od motiva da se zaboravi stradanje svoga naroda, patnje i muke, da se okrene glava od Milice Rakić, pobijenih u Murinu… Ali, zato se trči u pomoć Niku Đeljošaju, i u Tuzima pravi koalicija sa albanskim strankama koje otvoreno podržavaju teroriste iz OVK. To se zove ponižavanje i potcjenjivanje Srba i Crnogoraca u toj partiji, koji treba da ćute i kada se podržavaju albanske stranke i kada se ,,zaboravlja“ godišnjica NATO agresije, ili kada se progon SPC smješta u kontekst svih vjerskih zajednica, iako je samo jedna progonjena.

Uostalom, znaće Srbi i Crnogorci da ocijene to nepatriotsko držanje Bečića i njegove stranke. Bečić i kada se jednom oglasio po ovom pitanju saopštio je da je narod ubijalo proljeće, a ne NATO bombe i albanski teroristi.

A da stvar po njih bude teža, Demokrate su proistekli iz SNP-a, partije koja je patriotska, koja je tokom bombardovanja 1999, zajedno sa tadašnjom SNS, dala gro rezervista i dobrovoljaca VJ u Crnoj Gori.

Ali, ako dio političke scene namjerno zaboravlja te dane, narod nikad neće. Crna Gora treba da bude ponosna – preko 60.000 njenih građana, patriota, se marta 1999. godine odazvalo pozivu VJ da brani otadžbinu. Taj podatak će uvijek biti iznad činjenice da je bilo i onih su se opredijelili za izdaju, tada i danas.