Pomagati Ukrajini oružjem isto je što i dolivati benzin u razbuktali požar

Piše: Goran Danilović

„Putin je ujedinio Evropu i cijeli transatlantski savez u podršci Ukrajini te međusobnoj solidarnosti“, rekao je britanski premijer pa najavio da će Britanija poslati još oružja Ukrajini, i to u vrijednosti od 100 miliona funti.

Strašno je koliko je slijepa evropska politika i koliko je predvidiv svaki potez koji vuku umorne i basnoslovno plaćene birokrate. Kao da nikada u istoriji ovog kontineta nismo imali državnike sposobne da preokrenu prilike i otvore nove puteve.

Dijalog s Rusijom, s Putinom, morao je početi davno prije operacije „Z“. Da, upravo tako.

Nepametno je za bilo kojeg balkanskog političara da bilo šta izusti ovih dana na ovu temu, ako nije na fonu bezuslovne osude Rusije i politike drakonskih sankcija.

Govorim, međutim, ono što misli svaki normalan, slobodan i nekrvožedan čovjek. Bili su, dakle, dužni da pregovaraju jer preko puta sebe nisu imali siromašnu i vojno inferiornu SRJ, nego jednu od dvije najveće nuklearne sile svijeta.

Politika sankcija, ma koliko bile razorne i sveobuhvatne, odavno je zastareli oblik borbe i davno prevaziđen model pritiska i disciplinovanja. Posebno je zastario i nemoćan prema velikima, a vrijeme će pokazati da li sam u pravu.

Samo politički idioti mogu misliti da Kremlj nije računao na ovaj obim sankcija i reakcija prije nego je krenuo duboko u Ukrajinu. Bilo je jasno čak i ovlaš upućenima, bez preciznih i detaljnih informacija kojima obavještajci, cijela vojska njih, i diplomatija, opremaju i snabdijevaju državnike, da se Rusija odavno spremala za ovaj scenario. Nažalost, ni u bujnoj mašti, nisu mogli razrađivati mnogo ružičastije.

Dakle, užasno je predvidljiva evropska politika i odavno je nepodnošljivo jednoznačna, troma, jednoputna, poslovično zavisna, kaska za američkom, ma ko sjedio u Bijeloj Kući. Odnosno, i ne kaska, nego čeka upute i naređenja. Bezidejna je, bezlična i nadasve licemjerna.

Pomagati Ukrajini oružjem isto je što i dolivati benzin u razbuktali požar. To nije pomoć Ukrajincima nego uplašenoj i dvoličnoj sebi. Liči na dodavanje dugmadi nekome ko je ostao bez svega pa i bez odjeće. Od početka ukrajinskog sukoba Ukrajina Volodimira Zelenskog izgubila je desetine i desetine milijardi evra vrijednosti samo vojne tehnike, vojne infrastrukture – aeredrome, magacine, skladišta, skoro sve. Sada će da ih spasi britanska vojna pomoć od stotinu miliona funti? Pa to je tako jadno i strašno. To je ciljano produžavanje tuđe agonije da se ratovanje slučajno ne završi prije roka. Prije nego se Evropljani naspavaju i probude? Da se ne izgubi vlastita pregovaračka pozicija? A te pozicije nema. Pregovaraće Amerikanci i Rusi, a Evropa će biti pozvana da svjedoči i štogod potpiše na kraju ove krvave priče.

Kao i mnogo puta prije Evropljani vode onaj paralelni, medijski, rat za potrebe unutrašnjeg političkog tržišta. Proglašavaju heroje otpora u Ukrajini spremajući im medalje i počasti. Sve to samo dok rat i informativno ne izblijedi, i ne umori prestravljene domaće javnosti – u pitanju su skupi evropski životi.

„Putin je Hitler“, „Putin će završiti u Hagu“, „Putina će svrgnuti građani Rusije“! Ovi pokliči zvuče kao urlici od kojih bi trebalo da živi i nada se svaki stanovnik Evrope! Putin, međutim, nije Hitler nego najjasnija slika evropskog odraza u ogledalu, nastalog kroz decenije prazne arogancije i neprihvatanja promjena na svjetskoj geopolitičkoj karti. Demokratija, najskuplji evropski proizvod, prodata je u bescjenje. Putina je rodila evropska samozaljubljenost i zadovoljština potkupljena američkim dolarima i prividom vječne, obećane bezbjednosti. Evropi je nezamislivo da bilo ko, izvan nje ili na njenim granicama, traži bezbjednosne garancije? Evropi je nezamislivo da može biti gubitnik? Evropa se uzda niušta ali je ubijeđena da je to sve.

Ako se bude čekalo da Rusi svrgnu Putina, ili da mu Evropljani sude u Hagu, pa da pregovaraju o miru u Ukrajini, moglo bi se dogoditi da se pregovara na kineskom jeziku u doba poodmakle dinastije Ping.

Za izbacivanje Rusije iz Savjeta za ljudska prava UN glasale su Srbija i Crna Gora, obje u paničnom strahu da bi i zbog prećutne solidarnosti, mogle biti kažnjene i sankcionisane od Amerike i EU – strah životu obraz kalja često ali je u „našim slučajevima“ jasno da je Rusija takav rasplet i „kaljanje“ očekivala i prećutno prihvatila. Da nismo mi glasao bi već neko drugi.

Izbacivanje je, međutim, potez za dnevno-politički medijski rat i uzaludno pobjeđivanje u odavno nebitnim međunarodnim institucijama. Da se radi o odabranoj ekipi iz snova demokratije morao bih ćutati, ali radi se o lakrdiji koju ponosan i slobodan čovjek mora prezreti. Za izbacivanje Rusije glasao je, recimo, i predstavnik Mjanmara, nekadašnje Burme, u kojoj vlada vojna hunta i u kojoj se vodi brutalan, krvavi rat protiv Rohidža, sa progonom i kasapljenjem na oči cijelog svijeta. Ne treba dodati ni jedan drugi primjer, a previše ih je.

Sve dok Evropa ne prizna i ne prihvati vlastite greške iz bliske prošlosti, sve dok SAD i NATO ne prestanu da za lične potrebe gaze međunarodno pravo i poredak, sve dok se ne vratimo izvornim načelima demokratije, sve dok životi Azijaca, Afrikanaca, Latino i Južnoamerikanaca, ne budu važni koliko i evro-američki, narastaće prezir širom svijeta prema Evropi i mržnja prema SAD.

Rusija ne radi ništa što odavno ne rade Amerikanci i u čemu odavno i vazalski ne učestvuju Evropljani. Ovoga puta je, međutim, došao red na „granicu Evrope“ kako Ukrajinu zove Ursula fon der Lajen! To je jasan znak i ključno priznanje da je evropska geografija gledano iz Brisela beznadežno različita od one fizičke.

Evropa nikada nije umjela da pjeva kako su sužnji pjevali o njoj. I onda i danas nije skupo što može da se plati novcem. Ipak, jednom, novcem ne može da se kupi ništa, postane bezvrijedan kao i ljudski životi.

Izvor: IN4S