Poluformalni protektorat i okupirana teritorija
Piše: o. Darko Ristov Đogo
U obrisima savremenog svijeta sve je teže nazrijeti elemente suverenosti čak i u okviru normalnih država. Tim prije njih je nemoguće naći (pa ih ne treba ni tražiti) u jednom državolikom provizorijumu kakav je onaj koji se naziva „Bosna i Hercegovina“.
Nastala na dejtonskom kompromisu između nastojanja njenih konstitutivnih naroda, Bosna i Hercegovina po prirodi svoje geneze nije mogla niti može da ima jaku centralnu vlast, niti bilo kakvu privlačnu simboličku moć, budući da dva naroda doživljavaju njene simbole, pa i samo njeno postojanje kao nešto sa čime se ne mogu identifikovati (što, naravno, treba razlikovati od ljubavi srpskog naroda prema Hercegovini i Bosni kao imenima srpskih zavičaja).
Nastala kao plod spoljnjopolitičkih faktora, „Bosna i Hercegovina“ može da postoji samo kao ono što ona i 27 godina nakon njenog nastanka jeste – kao poluformalni protektorat i okupirana teritorija.
Sve ovo je neophodno imati u vidu da bi nam bilo jasno odakle uopšte politički interes tzv „BiH“ da potpiše „Osnovni ugovor između BiH i Srpske Pravoslavne Crkve“.
Naime, SPC je imala opravdanu strepnju da državoliki provizorijum, nastao u procesu dezintegracije srpskog narodnog prostora, neće uvijek biti voljan da omogući ostvarenje poslanja i postojanja naše Crkve na cijeloj „svojoj“ teritoriji. Srpski politički predstavnici su te 2008, prema ličnom kazivanju jednog visokopozicioniranog političara, smatrali da je situacija u kojoj su Vatikan i BiH zaključili sličan sporazum pogodna za ostvarivanje sporazuma između SPC i tzv „BiH“.
Ne treba da nas čudi da je u ime tročlanog predsjedništva sporazum potpisao Haris Silajdžić, eksponent najsnažnijih unitarističkih tendencija u našem muslimanskom etničkom korpusu: politički rezon koji je stajao iza potpisivanja je govorio da se ovim sporazumom
a) tzv „BiH“ i SPC predstavljaju kao dva podjednako pravno izvorna subjekta (čime se, dakako, sugeriše da su one donekle i istorijski jednakopravno utemeljene, što svakako ne odgovara činjeničmom stanju, jer sa jedne strane imamo viševjekovnu zavjetnu zajednicu srpskog naroda koja svoj crkveno-pravni subjektivitet može da pokaže od 1219. godine a sa druge državoliki protektorat nastao 1995.godine)
b) ostvaruje mogućnost da Islamska zajednica, nakon što sačeka implementaciju sporazuma sa Rimokatoličkom Crkvom i SPC, i sama zatraži sporazum uz eventualno proširenu listu zahtijeva (što se zaista i desilo).
Sam „Osnovni ugovor između BiH i SPC“ zasnovan je na načelu međusobnog prihvatanja i usklađivanja „države“ i religijskih zajednica, uz poštovanje sekularnog karaktera društva tj.uz očuvanje ustavne odvojenosti državnih organa i religijskih zajednica.
U tom smislu pomenuti ugovor uređuje prava i obaveze SPC i tzv „BiH“ na takav način da se čini da je omogućena ne samo potpuna autonomija SPC pred organima „BiH“ već su eksplicitno navedene određene religijske slobode: članovi 3-5.onemogućuju uplitanje „BiH“ u unutrašnje stvari SPC (uređenje, izbor episkopata, vršenje misije i sl), dok ostali članovi uređuju pomnije pitanja prisustva SPC u javnim ustanovama (kasarne, bolnice i sl), pitanje pravoslavne vjeronauke (čl 17). Pravno je najzanimljivija član 8. koji predviđa obavezu sudske vlasti da obavijeste crkvenu vlast o istrazi koja se vodi protiv klirika SPC (sveštenika, monaha), ali koji takođe predviđa nepovrjedivost tajne koju sveštenstvo sazna prilikom ispovijesti.
Ipak, kao jedan od članova koji pokazuju prirodu ovog osnovnog ugovoraizdvaja se član 10, stav 3 koji glasi: „Restitucija nepokretne imovine ili nacionalizovanih dobara konfiskovanih bez odgovarajuće naknade, uključujući i rok njihovog povratka, obaviće se u skladu sa zakonom koji će regulisati pitanje restitucije u Bosni i Hercegovini.“ Zakon o restituciji, naravno, nikada nije donesen, a čak i deklarativno pozivanje SPC od strane sarajevskih kantonalnih vlasti da se Bogoslovski fakultet iz Foče „vrati“ u Sarajevo sve se rjeđe čuje.
Osnovni ugovor postoji, kao i sve u „BiH“ u onoj mjeri u kojoj imate političku moć da vam se prava zaista ostvaruju. Član 7. predviđa obavezu Crkve da obavijesti vlasti o održavanju litije i obavezu vlasti da obezbjede javni red, mir i bezbjednost litije. Pa ipak, teško će se litija vidjeti u Sarajevu ili Mostaru u skorije vrijeme.
Genijalni srpski bokeljski književnik Nikola Malović sažeo je suštinu „nezavisnog“ Montenegra: „Crna Gora jeste stvarnost, ali nije istina“. Isto možemo reći i za „BiH“.
(IN4S)