Položaj starijih u Crnoj Gori: Jesu li naši najstariji žrtve društvene tranzicije?

Često je zanemarena tema položaj starih u Crnoj Gori. Jesu li naši stariji sugrađani žrtve društene tranzicije i kako se suočavaju sa izazovima niskih penzija i socijalne izolacije i kako se kao društvo trudimo da im omogućimo dostojnu starost bila je Tema Jutra Prve televizije gdje su gostovali Anželika Lakićević ispred Udruženja penzionera sa malim penzijama, Jelena Šofranac, direktorica Doma starih, i Ivana Smolović ispred Crvenog krsta Crne Gore.

Anželika Lakićević je kazala da je priča o penzionerima duga, teška i tužna i da su penzioneri u Jugoslaviji bili gospoda, imali regres, godišnji odmor, besplatni su bili ljekovi i liječenje.

„Danas su oni marginalizovana kategorija. Nama su oduzeta stečena prava i to za 65.321 penzionera. Prvobitno su primali minimalnu penziju od 147 evra, a mi smo organizovali proteste da se one povećaju. Nismo očekivali da će 65.000 biti ostavljeni u kategoriji minimalne penzije, a imamo ostvarene penzije sa ostvarenim 15 godina radnog staža. Mi ostali imamo do 46 godina radnog staža. Za sve te godine smo upljaćivali poreze i doprinose fondu PIO. Pravo na penziju je stečeno pravo i okosnica je prava iz radno pravnog statusa pojedinca. Kad nekom uzmete stečeno pravo, ne znam šta da kažem“, kazala je Lakićević.

Dodaje da je ugrožen Fond PIO i da su penzioneri ugroženi i dodaje da je oduzeto i pravo na neslaganje.

„Socioekonomski položar penzionera je na užasnom nivou. Oduzeli su nam stečena prava, pravo na mišljenje, riječ i liječenje, a ne smijem da zaboravim i srazmjerne penzionere koji nisu obuhvaćeno zakonom o PIO, državljani su Crne Gore i žive sa do 250 evra. Oduzimaju im pravo na život a mi smo dovedeni u zonu aparthejda“, kazala je ona.

Mučili su se, navodi, kroz radni vijek, živjeli od dvije marke… ne traže ništa osim što su oni zaradili.

„Uskoro organizujemo veliki protest gdje ćete čuti sve što sada nisam u prilici da kažem. Penzioner sa 450 evra kad primi penziju ide da plati račune. Mi ne smijemo da pustimo jedan račun jer ga sledeći mjesec ne možemo platiti. Znate li da ima lijek koji je kod nas 83 evra, a u Prijepolju 22“, kazala je ona.

Ivana Smolović iz Crvenog krsta kazala je da širom Crne Gore u 14 opština, a prije svega na sjeveru, pružaju pomoć 850 ljudi.

„Zadatak je da pružaju podršku starijima u ličnim aktivnostima. To je jedna od najvažnijih usluga koje postoje u Crnoj Gori. To odgovara podršci u svakodnevnim poslovima ali je najbitnije da se smanjuje usamljenosti. Tokom sedmice nekad navode da se ne sretnu ni sa kim osim sa domaćicom, i neko je sa kim popiju šolju kafe. Pored toga, Crveni krst ima podršku volontera za starije gdje oko 80 volontera obilazi 80 starijih i takođe radi neke sitne poslove. Oni su veoma važni da povežu starije osobe sa zajednicom, da ih obavijeste o dostupnim uslugama, da zajedno idu u šetnju ili do pijace kako bi poboljšali kvalitet života starije osobe“, kazala je ona.

Dodaje da uključuju i mlade volontere koji su stari do 20 godina i tako razvijaju empatiju i time bivaju korisni članovi društva.

„Pored toga, mi smo u Baru i Bijelom Polju otvorili dva centra za njegu u zajednici. Tamo imamo socijalne radnike i medicinske sestre koji pružaju njegu starijoj osobi. Imamo i preventivne kućne posjete za starije i u ruralnom području u ove dvije opštine gdje socijalni radnik i medicinska sestra jednom mjesečno posjećuju stariju osobu u tom području, pružaju savjete i negdje im pomažu da ostvare prava iz socijalne zaštite. Negdje 20 godina realizujemo programe za starije po potrebama starije osobe. Ono što znamo je da ne postoji univerzalna starija osoba a postoje i različite potrebe svih njih. Siromšatvo jeste veliki problem, ali nije to u smislu da nemate novca za hranu ili ogrijev, već siromaštvo ograničava i pristupanje određenim socijalnim i zdravstvenim uslugama ako nemate novca za prevoz. Nemate novca za ljekove, dešavanja, posjećivanje rodbine. Tu ste izolovani i dolazi do fizičkog i mentalnog propadanja“, kazala je ona.

Dodaje da su pokrenuli i program demencije jer ona jeste jedan od najvećih problema sa kojima se stariji suočavaju, a negdje u budućnosti to može biti i problem broj 1.

„Radili smo kognitivne vježbe na jednoj aplikaciji. I dalje imamo i savjetovanje za starije a njegovatelji ne znaju šta da rade u određenim situacijama, pa i oni prolaze obuke. Tu je i gospođa Šofranac koja radi na izradi programa a nadam se da će program zaživjeti, jer će time korisnici programa moći da zamijene nekog člana porodice koji njeguje stariju osobu a to je da je potrebna zdravstvena njega u kući, a ta njega je trenutno jako skupa“, kazala je ona.

Jelena Šofranac, direktorica Doma starih, kazala je da postoji pet državnih Domova starih a u pitanju su Podgorica, Risan, Nikšić, Bijelo Polje i Pljevlja.

„Postoje i dva privatna doma koji se nalaze u Danilovgradu. Svi međusobno sarađujemo, trudimo se da pomažemo jedni drugima a sve u interesu naših korisnika. Kapaciteta djeluje da ima dovoljno za sada međutim, kada je u pitanju naš dom, ogromno je interesovanje. Vjerovatno zato što smo svi fokusirani nekako na Podgoricu, uvijek neko ima nekoga ovdje, a uvijek je bolje da starija osoba bude smještena kod nas. U domu imamo 240 osoba koji su na smještaju i listu čekanja koja ima 180 zahtjeva. Neke stvari su se očito promijenile, ranije je to bilo osuđivano od strane okoline – kakva je porodica koja ne može da brine o svom najstarijem članu, ali to se mijenja. Kolege i ja smo doprinijeli tome da se pokaže da onog momenta kada se neko smjesti u dom to ne znači da je neko napušten ili zaboravljen, već da možemo da mu pružimo adekvatnu njegu“, kazala je ona.

Vjeruje da njega može biti kvalitetnija nego u kućnim uslovima, navodi Šofranac, i podsjeća na problem demencije i kada se dolazi do završne faze života, uvijek se mora naći neko ko je adekvatna osoba koja bi dolazila.

„Kada se ljudi raspituju za smještaj shvataju da je dom zapravo povoljnija varijanta nego da angažujete nekoga kod kuće. Briga porodice ne prestaje smještajem a mi smo za 2 sata imali posjete 70 srodnika. To samo govori koliki je broj ljudi koji cirkuliše na dnevnom nivou. U pitanju je samo drugačija organizacija, da vi možete završiti porodične obaveze, a da imate vremena i da se posvetite svojim najbližim, najstarijim kojima je potrebna dodatna njega“, kazala je ona.

Na pitanje imaju li dovoljno resursa, Šofranac navodi da nažalost to nije slučaj.

„Poruka je bila koliko su neophodni ljudi koji pružaju njegu. Imamo medicinske sestre i njegovateljice koje su u direktnom kontaktu sa korisnicima. Ono na čemu radimo je da se popravi njihov položaj, ako ništa drugo, makar da se izjednače uslovi sa sistemom zdravstvene zaštite jer naši zaposleni imaju manje zarade. Koja bi bila ključna motivacija da neko radi težak posao za manje novca? Ipak nije sve u novcu, ima dosta toga što vi dobijate od svakog njihovog osmjeha i zahvalnosti. Što bi rekla naša korisnica, kad bi se svijet bavio malo više djecom i starijima, bilo bi znatno manje problema“, podvukla je ona.