Politika bez ambicije

Piše: Marko Kentera, nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva

U politici, kao i u umjetnosti, često ne pobjeđuje vrijednost već, jednostavno i banalno, ambijent.

Imao sam priliku da tokom posjeta SAD nekoliko puta prisustvujem koncertu DŽošue Bela. Kroz interesovanje za njegovu muziku došao sam do saznanja o socijalnom eksperimentu Vašington posta u kome je on učestvovao.

Naime jedan od najvećih svjetskih muzičara svirao je na stanici metroa u glavnom gradu SAD i prolaznici su ga zaobilazili kao uličnog svirača bez značaja.

Zaradio je Bel 32 dolara za par sati sviranja. Donacija od ukupno 7 ljudi koji su se zaustavili, među preko 1000 prolaznika.

Isti čovjek, ista muzika, svjetski virtuoz ali bez scene, bez najave i bez medijskog i ambijentalnog „pozicioniranja“ postao je, samo za trenutak, nevidljiv.

Budva je, nažalost danas slična toj stanici metroa.

Naši lokalni politički akteri samo rade na akustici sopstvenog imidža a namjerno su zanemarili kvalitet onoga što sviraju. Istina i da nisu, nemaju znanja da „isporuče bolji proizvod“. Stav je postao dekor, u Budvi je davno nestala suština.

Mogli bi reći, nažalost sa velikom dozom istine, da danas živimo u socijalnom eksperimentu Budvanska kakofonija kupljenodiplomaša.

Predstavnici pobjedničke prosrpske u Budvi sami su sebe gurnuli u opoziciju. Ne zato što su poraženi snagom argumenta, već zato što nisu imali dovoljno jasan stav, uvjerljivost ni političku zrelost. Nedostajala je i hrabrost da se preuzme odgovornost, čak i po cijenu žrtvovanja dijela stranačkog komfora.

Oni su sinonim politike bez ambicije su to je onda nesvjesna namjera da se ne nosi teret vlasti liči. To, uprošćeno za njih, liči na muziku bez publike jer postoji ali nema zvuka.

Danas se ta prosrpska opozicija krije od svake ozbiljne akcije protiv lokalne vlasti.

Odumiru u tišini sopstvene neodlučnosti.

Bojkotuju.

U stanju su duboke političke meditacije.

LJuti su, valjda, na sopstvenu nedoraslost.

Nisu usamljeni – kompletna opozicija u Budvi, osim par izuzetaka, ponaša se kao da je opozicija sama sebi dovoljna svrha.

Sadašnja vlast, kartel koalicija DPS – SDP – Budva naš grad i nedavno istjerana URA, svjesna svog ograničenog dometa, ipak je uspjela da stvori atmosferu svemoći.

Predstavili su se, tokom namještenih i vrlo navijačkih debata, kao sveznajući i nepogrešivi, iako su daleko od toga.

Ambijent.

Ambijent su učinili pobjedničkim i pobijedili.

Pobjednička atmosfera nije isto što i sposobnost upravljanja.

Grad se ne vodi od strane kupljenodiplomaša, jeftinim marketingom, već znanjem, obrazovanjem, jadranskim stilom, budvanskom mjerom i odgovornošću i zato grad stagnira i propada i, kako sada stvari stoje, nema nikakvu perspektivu u naredne dvije godine, dok se ne sklope nove – stare koalicije.

Šta je, onda, stvarna vrijednost projekta, vlasti, „projektne“ koalicije ili čovjeka?

Nije u tome kako zvuči pod osvetljenjem lažnih dronova već kako opstaje bez njih.

Nije u glasnoći poruke, u bahatosti govornika, prgavosti i nedostatku stila, koji danas dominira u Opštini Budva, već u dosljednosti stava.

Budvi ne trebaju ni ulični virtuozi bez publike ni dirigenti bez partiture, iako samo njih ima danas.

Budvi trebaju ljudi koji znaju šta hoće i zašto to hoće, školovani, časni, obrazovani i iskusni. Oni koji su spremni da za taj stav plate visoku cijenu.

Nažalost, kao nikad do sad, živimo u oskudici.

Politika, možda više nego muzika, naročito na brdovitom Balkanu, na kraju se pamti po istini koju nosi i onome što smo mogli da vidimo i čujemo a ne po sceni na kojoj je izvedena.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)