Politički pad Jakova Milatovića: Od heroja do konvertita

Piše: Boško Vukićević

Ako uporedimo rekordan broj glasača koji su u drugom krugu potonjih predsjedničkih izbora glasali za Jakova Milatovića, sa trenutnom situacijom u kojoj je takva izuzetna podrška gotovo u potpunosti isparila – možemo zaključiti da se radi o svojevrsnom političkom fenomenu. Možda je jedino Zdravko Krivokapić svojim konvertitskim politikama za tako kratko vrijeme uspio da prokocka ogroman nivo podrške građana. Još uvijek je rano govoriti o tome da li je Milatović krenuo Zdravkovim stopama političkog, nacionalnog i svakog drugog konvertita. Ipak, za sada bi se moglo reći da bi se razlozi za ovakve samoubilačke politike mogli nalaziti u neiskustvu mladog predsjednika, izuzetno lošem savjetničkom timu i destruktivnom uticaju Druge familije.

Mlađani predsjednik je odlično započeo svoj mandat, prije svega uoči formiranja izvršne vlasti, kada je insistirao na tome da u najvećoj mogućoj mjeri bude ispoštovana izborna volja građana. Sjetićemo se, tada je postojao ogroman pritisak određenih inostranih centara moći da rezultati izbora ne budu ispoštovani, tako što predstavnici koalicije ZBCG ne bi bili dio parlamentarne većine, a naknadno ni izvršne vlasti. Tada sam, kao neko ko se i sam kroz mnoštvo tekstova i osvrta suprotstavljao takvom antidemokratskom naumu nekih zapadnih ambasada, javno i pohvalio Milatovića i njegovu principijelnost kao i razvijenu demokratsku svijest (makar mi se tada tako činilo). I možemo reći da je značajna i Milatovićeva uloga (uz sve nas koji smo tada aktivno učestvovali u procesu odbrane izborne volje), što je tada takav nedemokratski projekat propao, a Crna Gora dobila parlamentarnu većinu koja najvećim dijelom odražava biračku volju građana.

Danas pak Milatović u potpunosti obesmišljava svoju nekadašnju ulogu branioca izborne volje građana, time što (između svih ostalih stvari) uporno insistira na štetnosti skupštinskog izglasavanja Rezolucije o genocidu u Jasenovcu. Ako i izuzmemo iz vida činjenicu da je datu rezoluciju izglasala parlamentarna većina (a ona zaista jeste rezultat nekih pregovora, dogovora, kompromisa), Milatović dobro zna da takvu rezoluciju podržava ogroman dio građana koji su glasali za njega, a naknadno i za novu vlast. Dakle, to je nešto što se ne mora dokazivati, nešto što je jednostavno opštepoznato. A sama rezolucija treba da bude neki mali početni korak (za kojim treba da budu napravljeni novi, u Srbiji i UN), koji zvaničnim dokumentima potvrđuje nepobitnu istinu da srpski narod nije zločinački, već da su Srbi tokom istorije više od drugih naroda bili žrtve najstrašnijih zločina i genocida.

Ako su Spajić i funkcioneri PES- a napravili ijedan dobar potez do sada (a ta vladajuća partija je tradicionalna meta mojih negativnih kritika), to je podrška datoj rezoluciji. Pa makar ona bila i nevoljna, tj. rezultat dogovora, pritisaka i kompromisa sa koalicijom ZBCG.

Umjesto da podrži takav demokratski i pravedan čin Skupštine Crne Gore kojim se zvanično potvrđuju istorijske istine (pa makar takav čin izazvao i određena podozrenja u nekim državama EU, prije svega u Hrvatskoj), Milatović je prethodnih dana, udruženim snagama sa DPS -om i Drugom familijom, takvu skupštinsku odluku oštro kritikovao. Jer, „Jasenovac koči evropski put“. U takvoj kritici je predsjednik otišao predaleko, te je pored zvaničnog izvinjenja Hrvatskoj, počeo i da „tužika“ crnogorsku vlast evropskim institucijama. Osim toga, Milatović je u takvoj svojoj aktivnosti napravio medvjeđu uslugu i samom Šarlu Mišelu, kojem svakako ne odgovara da u bilo kojoj budućoj situaciji bude označen kao negator genocida. Podsjetiću, niti Mišel niti bilo koja evropska institucija do sada nijesu zvanično objavili da se protive rezoluciji Skupštine Crne Gore.

Ne znam ko su trenutni politički savjetnici mlađanog predsjednika, ali bi ih on morao munjevito rastjerati, ukoliko misli da ima šanse za spas svoje političke i institucionalne karijere. Jer, ako izgubiš podršku skoro svih onih koji su te glasali, a uđeš u kolo sa DPS -om, SDP -om, SD -om, komitama i Drugom familijom – nešto debelo nije u redu sa tvojom principijelnošću i političkom strategijom.