Piše: Predrag Petrović, politički analitičar
Izjava Jakova Milatovića da će se uključiti u izborni proces na lokalnim izborima u Podgorici iznenadila je samo one koji pomno ne prate političku scenu u Crnoj Gori.
Istina je da bi ova odluka trebala da predstavlja iznenađenje poslije prošlogodišnjeg glume principijelnosti i samoisključivanja iz kampanji za parlamentarne izbore, pravdajući to navodnim sprečavanjem ugrožavanja integriteta funkcije predsjednika svih građana, ali sada je sva ta priča pala u vodu.
Nije trebalo mnogo vode da proteče Zetom i Moračom pa da Jakov Milatovič pokaže cjelokupnoj javnosti svoje pravo lice.
Ovaj stipendista Atlas fondacije, iz vremena najveće ljubavi između Duška Kneževića i Mila Đukanovića, opet se vraća svome jatu.
Rušenjem vlasti sa DPS-om u Podgorici stara ljubav je obnovljena, a sada je na sceni združena kampanja protiv tridesetoavgustovske većine, koja se ovih dana zahuktava, sa svim onima koji su podržavali i održavali bivši režim trideset godina na vlasti.
No da li je Jakov Milatović ikada i odlazio iz DPS-a veliko je pitanje, jer sve ono što radi od dolaska na mjesto predsjednika Države, reklo bi se da je on tamo, gdje je bio po sopstvenom priznanju 2006. godine, pa sve do poziva Radmilinog Zdravka da zauzme mjesto ministra ekonomije.
Ogromnom broju građana koji su ga podržali u prvom krugu predsjedničkih izbora tek sada je jasno da su podlegli lobiranju i kampanji antisrpskih medija i dijela nevladinog sektora, koji su ga u prvom krugu predsjedničkih izbora na prevaran način progurali u drugi krug.
Tih dana vođena je do tada neviđena prljava terenska kampanja protiv Andrije Mandića, što je predstavljalo nastavak započetog djelovanja od 2020. godine istih tih struktura, sa jasnim ciljem spriječiti političkim predstavnicima Srba da uđu u vlast.
No kako je vrijeme majstorsko rešeto poređenje obnašanja funkcije predsjednika Skupštine Andrije Mandića i predsjednika Države Jakova Milatovića je pokazalo ko je pravi državnik, a ko nije dorastao funkciji koju obavlja, ko je za pomirenje a ko za svađu, ko želi Crnu Goru u Evropsku uniju a ko je gura unazad, ko je protiv bivšeg režima a ko želi povratak DPS-a na vlast.
Vraćanje reformskih zakona na ponovno odlučivanje u Skupštini, kritikovanje povećanja plata i penzija, pokušaj izazivanja političke krize, čak i namjerno vraćanje Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju Skupštini na ponovno odlučivanje kako bi se odložio početak školske godine, su samo neki od štetnih i antidržavničkih poteza slučajnog predsjednika.
Jakov Milatović je nametnut da bude predsjednik ali prvi koji je shvatio da nije za tu funkciju bio je upravo lično on.
Simbolično je to pokazao na dan održavanja drugoga kruga predsjedničkih izbora kada se lomio da li da glasa sebe ili Mila Đukanovića, koga je redovno do tada glasao, pa u svom tom tumaranju sa mozgom zaboravio je da na glasačko mjesto ponese ličnu kartu, a neki su tada ipak bili bliži istini da je zaboravio da je podigne iz mjesnog odbora DPS-a.
Uključivanje u kampanju na lokalnim izborima u Podgorici je zapravo priznanje Jakova Milatovića da su njegovi dometi ipak lokalni a nikako državnički.