Pokušaj atentata nije mogao da prođe bez nekih „nevidljivih službi“: Tramp je prvi koji ne pripada establišmentu – zato i svrbi!

Atentat na bivšeg predsjednika SAD Donalda Trampa, dan uoči njegove nominacije za kandidata republikanaca na izborima za šefa Bijele kuće, ponovo je pod svjetlost reflektora izveo „duboku državu“ kao mogućeg pozadinskog „igrača“ u organizaciji pokušaja ubistva političara koji ne pripada krugu establišmenta.

Iako, zasada, niko javno ne pominje „strukture iz sijenke“, politički analitičar iz Vašingtona Obrad Kesić za „Novosti“ kaže da se već primjećuje da pomahnitali dvadesetogodišnjak nije mogao da se naoružan popne na zgradu udaljenu 120 metara od Trampove govornice, a da u to prste nije umiješala neka „nevidljiva služba“.

Iako se još u dijelu „Engleski Ustav“ iz 1867. godine Britanca Voltera Bedžeta govori o dvije vlade Velike Britanije, jednoj namijenjenoj impresioniranju mnogih, i drugoj za vladavinu mnogima, pri čemu se ne zna gdje jedna prestaje, a druga počinje, ulaskom Trampa u Bijelu kuću 2016. godine „duboka država“ postala je česta tema. Iako se termin koristi širom svijeta, u SAD je ovo pitanje posebno osetljivo, s obzirom na percepciju tri grane vlasti:

– Amerikanci se tradicionalno ponose svojim sistemom koji čine Kongres, izvršna vlast i Vrhovni sud, koji međusobno kontrolišu jedni druge. Tramp je razbio „idilu“ te percepcije, ukazujući na djela „duboke država“ – ukazuje Kesić. Od kada je preuzeo upravljanje Ovalnim kabinetom, Tramp je optuživao operativce „duboke države“, koji nisu izabrani na izborima za namjeru da „prkose izbornoj volji birača kako bi ispunili svoju tajnu agendu“. Kritikovao je Ministarstvo pravde Amerike jer nije pokrenulo proces protiv Hilari Klinton, zbog navodne saradnje sa Rusijom i uticaja na predsjedničke izbore 2016. godine.

Početkom pandemije virusa korona, govorio je da „duboka država“ preko Administracije za hranu i ljekove (FDA) namjerno odugovlači pravljenje vakcine protiv kovida. Njegov saradnik Bil Bar optuživao je administraciju Baraka Obame za špijuniranje kampanje republikanskog kandidata na izborima 2016.

Istraživanje dnevnika „Vašington post“ i televizije Ej-Bi-Si je 2017. pokazalo da čak 48 odsto Amerikanaca vjeruje da postoji „duboka država“, dok je agencija „Ipsos“ decembra 2020. utvrdila da trećina Amerikanaca vjeruje da „duboka država“ radi protiv Trampovih interesa i u kampanji za predstojeće predsjedničke izbore Donald je obećao „obračun sa ‘dubokom državom'“.

Kanadski akademik Piter Dejl Skot smatra se autorom preko koga je termin „duboka država“ stigao u Ameriku, zahvaljujući djelu „Duboka politika i smrt Džona F. Kenedija“ iz 1993. Skot je bio „zabrinut“ zbog američkih obavještajnih agencija i njihovih veza sa kriminalom i biznisom, koje nisu bile otvoreno povezane sa zvaničnom vladom između pedesetih i sedamdesetih. Uvidio je da pseudo-vladine organizacije postoje kako bi zaobišle demokratsko odlučivanje, a sumnjao je da su te organizacije umiješane u ubistvo Kenedija i aferu „Votergejt“.

Majk Lofgren, bivši kongresmen iz redova republikanaca u eseju „Anatomija duboke države“ 2014, prije dolaska Trampa u Bijelu kuću, pominje dvije američke vlade koje funkcionišu paralelno.

– Imamo vidljivu vladu oko Nacionalnog mola u Vašingtonu, a tu je i druga, skrivenija, nedefinisanija, koja nije uređena zakonom i ne mogu da je vide turisti koji posjete Bijelu kuću i Kapitol – tvrdio je Lofgren.

On je „duboku državu“ opisao kao „hibridni entitet javnih i privatnih institucija koji upravlja zemljom“.

– Mnogo knjiga je napisano o takozvanoj dubokoj državi, koja se, zapravo, vidi, jer je čine službenici Kongresa, izvršne vlasti, departmana, vojnoobavještajnog i vojnoindustrijskog kompleksa, u saradnji sa medijima, a u novije vrijeme i društvenim mrežama. Svi oni imaju interes da nema promjena u državnoj politici, jer oni na toj ideologiji zarađuju – objašnjava Kesić.

On dodaje da se takav poredak „njeguje“ od Hladnog rata od kada priznaju globalizam kao jedini sistem.

– Da nije bilo antiglobalista, ne bi bilo ni pokušaja da se taj trend spriječi. Tramp je bio prvi koji ne pripada tom političkom establišmentu, tako da su svi napori bili usmjereni na to da se njegovi potezi uspore, sabotiraju, da se ne dozvole promjene bezbjednosne, spoljne politike, kao i da na čelo dođe čovjek establišmenta – komentariše on.

Tramp je u Bijelu kuću prvi put ušao kao politički „autsajeder“ sa 100 do 200 ljudi, što je bilo premalo da „stane na crtu“ razgranatom aparatu „iz senke“. No, u međuvremenu se situacija znatno izmenila. Tramp je dobio značajno pojačanje ne samo u mladom kandidatu za potpredsjednika Džej Di Vensu, koji je već najavio „obračun“ s „dubokom državom“, već je znatno povećao i broj svojih proverenih ljudi, kojih je sada preko hiljadu.- Oni već pozivaju na promene kursa ustaljene politike, uključujući i spoljnu. Posle NATO samita, koji je potvrdio slabe sposobnosti Bajdena, EU je već počela da se tome prilagođava – zaključuje Kesić.

Dejvid Rod, američki novinar i dvostruki dobitnik Pulicerove nagrade, u knjizi „U dubinu: FBI, CIA i istina o američkoj dubokoj državi“ bavio se i razlikom načina na koji politička ideologija u Americi utiče na shvatanje „duboke države“. Desničari smatraju da je čini rastuća birokratija, administrativna struktura koja štiti svoje interese na račun državnih. Levičari „duboku državu“ vide kao vojno-industrijsku strukturu koja pokretanjem i održavanjem ratova podmiruje sopstvene interese.