Pojam Crnogorac ne bi smio da podrazumijeva čovjeka koji je spreman da kidiše na Manastir, da sa mržnjom gleda Srbina

Piše: O. Darko Ristov Đogo

„Oče, šta se to dešava u Crnoj Gori?“ Ne prođe niti jedan dan da me neko od prijatelja, kumova, poznanika ne pita to pitanje. Ono je jedno od onih vječitih pitanja u kojima ne staje samo dnevna briga čovjeka iz Srpske za Srbe u Crnoj Gori već svojevrsna metafizička zapitanost nad samim sobom, nad srpskim narodom u cjelini, nad jednim prostorom koji je ujedno svoj, blizak, rođen, neotuđiv ali se upravo u tom prostoru identitetske intimnosti, u toj geografiji samoga sebe, događa i stalno se ponavlja nešto zlokobno nepoznato, konstantno iznenađujuće.

Od malih porodičnih istorija (prijatelja koje više ne prepoznajemo jer su od najrođenijih, od ljudi koji su sa nama dijelili ne samo stavove, već i pretke – najprije postali drugačiji Srbi, a ponekad i drugi narod) do velikih istorijskih događaja u kojima se vidjelo da naša ljubav nije dovoljan razlog da neko ostane u zagrljaju, Crna Gora je neprekidno pitanje Srba sa obje strane Tare.

I to pitanje će vam postaviti jednako mladići koji imaju saznanja preko bratskih navijačkih grupa iz Podgorice ili Berana, koliko i sasvim sjedi penzioneri koji žele da provjere koliko su odgovori koje nalaze na televizijama i u novinama – „stanje na terenu“.

Kada vas, međutim, narodni guslari, ljudi koji poznaju istoriju svakog boja i megdana, pitaju „šta se to dešava u Crnoj Gori?“, onda znate da njihova začudnost nije prosta znatiželja već duboki indikator nepoklapanja one slike koju je svako srpsko hercegovačko i romanijsko dijete usvojilo sa guslama i na đedovom krilu i onoga što danas gledamo. Ali najzačudnije od začudnijega jeste činjenica da ništa do sada nije uspjelo da tog dječaka, penzionera ili guslara udalji od imaginacije te srpske, deseteračke Crne Gore.

Kada su 2016.godine moji kumovi, narodni guslari Vlajko i Ilija Rabota pokrenuli inicijativu da se podigne spomen-crkva na humkama boraca vojske srpske kraljevine Crne Gore (koji su poginuli prilikom zajedničkog odstupanja te vojske i lokalnog romanijskog stanovništva, nakon austro-ugarske kontra-ofanzive, u okolini Pala, 1914.godine), smatrali su izrazom osnovnog poštovanja da pozovu tadašnjeg ambasadora Crne Gore u Sarajevu.

Odgovor koji su dobili – onaj da bi odlazak Njegove Ekselencije bio diplomatski skandal jer je crnogorska vojska bila okupatorska sila na teritoriji tuđe države – sažima odnos savremene Crne Gore prema svojoj prošlosti. Ona je selektivni slijed dezintegrativnih mikro-narativa koji je podjednako pod stranom okupacijom, koliko i sama „država“. Ali neuporedivo važnija vijest od ovakvog odgovora Njegove Ekselencije jeste iznenađenje mojih kumova, čestitih guslara, istinskih Srba. Deset godina nakon secesije ostvarene na pokradenom referendumu, dvoje decenije nakon sloma elementarne čestitosti u liku Moma Bulatovića – mi smo i dalje iznenađeni činjenicom da Crna Gora iz 1914.i Crna Gora iz 2016 (ili 2021) nisu ista stvarnost.

Ali muka da odgovorim na pitanje nije sadržana samo u nemogućnosti mojih sagovornika da se otrgnu od ideala Crne Gore, da se pomire sa notornom činjenicom – da su procesi u njoj već odavno išli u pravcu identitetske, političke, pa i rodbinske secesije, secesije u prijateljstvima i zajedničkim sudbinama.

Problem je što je zaista teško bilo šta određeno reći kao odgovor. Ne samo kao kratak i koncizan odgovor. Ne samo kao ono što se najčešće očekuje – kao autoritativan odgovor o identitetskim i političkim procesima. Već možda još prije: teško je reći kuda će Crna Gora i dalje ići, kada njom krmare ne samo srpska prošlost već i sadašnjost u geostrateškoj konjunkturi u kojoj jeste – procesi koji su trajali duže od vijeka i čiji bilans će takođe trajati dugo.

Možemo li uopšte odgovoriti na to pitanje?

Kako znalac političkih prilika nisam, a ni prorok budućih vjetrova, možda ponešto odgovora mogu da dam samo na osnovu istorije duše, na osnovu povijesti ličnih odnosa i sudbina. Ako se one ulivaju u istoriju, onda su možda i važne za nju.
Crna Gora će morati da se suoči sa vapijućim ambisom između njene srpske prošlosti i „podijeljene“ sadašnjosti.

Živjećemo iskustvo „podjele“, svjesni da je čak i sam izraz –eufemizam kojim se krivica za bivšost naših najbližih ravnopravno dijeli na njih i na nas, iako smo mi ostali ono što smo bili. A oni… odgovor je uvrjedljiv samom svojom istinitošću.

Zauvijek ranjeni zbog zajedničkih slava i kumstava, mi ćemo i dalje istovremeno patiti zbog braće koja su u nekom momentu odlučila da njihov crnogorski identitet podrazumijeva da više ne pripadamo istom narodu. To što će se mnogi od nas, opet, sasvim ljudski, otrijezniti nakon Belvedera, to što će se mnogi zasititi traženja najmanjeg mogućeg razloga da na saučešćima i u čekaonicama ne ćutimo ili bar da ćutimo bez mržnje – neće suštinski promijeniti stvar. Ogromna većina nas će i dalje, što tiho i za sebe već preboljeno, što glasno i plačno – patiti za svim bivšim sunarodnnicima koji to više nisu. Iako su nam, možda, baš od iste majke i od oca, braća.

Tu tugu ćemo i dalje mi nositi teže nego oni. Ne samo zato što je i tada, pod svakom stranom okupacijom, upravo kao i sada bilo bolje, lakše, jednostavnije biti „Crnogorac“ – pa sebi, kad se ne zna, ili kad znaju samo oni koji treba da znaju – dodavati i dopisivati srpske odrednice i nad-srpska natprirodna svojstva. Mi njih ne možemo da razumijemo, a oni mogu nas – jer mi nismo u stanju da budemo drugo u odnosu na one poginule vojnike u humkama na obroncima Romanije. A oni jesu. I ne samo da jesu: ta sposobnost čovjeka da ne bude svoj predak, kada postane sveopšta, kada postane svačija, kada postane prečesta ili čak – normativna – ugušiće i sami glas onoga koji to nije postao.

Uspostaviće se ono sa čime smo se svi susreli: ono „ćuti, ne srbuj, znaš da je tetka za Mila“ stanje mnogih od naših slava i saučešća. Uspostaviće se ona sveopštost tihosti onoga ko smo: ono će se podrazumijvati, ali će uvrjedljivost našeg srpstva opstati- I ta prećutana uvrjedljivost srpstva u današnjoj Crnoj Gori, ta naša potreba da ga, ako treba, i progutamo kao knedlu, biće dovoljan razlog da ga gutaju i drugi, čak i oni koji ne bi jurišali na manastir.
Možda će nekoga da trgne Tompson i Belveder.

Možda će neko shvatiti da mnogoznačnost pojma Crnogorac ni u jednoj svojoj verziji ne bi smjela da podrazumijeva čovjeka koji je spreman da kidiše na Manastir, da sa mržnjom gleda Srbina iz Banjana, Hercegovca čiji su preci imali sreće 1878 i nesreće 2006.godine – sreće da postanu dio jedne a nesreću da ostanu dio druge Crne Gore. Ali niko nam ne može garantovati da će mnogoznačnost tog naziva – kome svako prema svojoj potrebi može dati značenje koje mu u tom momentu odgovara – neće opet u istu ravan, svojom homofonijom sa imenom jednog srpskog zavičaja, upravo opet zamaskirati razliku u izboru između onoga koji juriša na manastir i onoga ko na njega nikada ne bi jurišao.

I tu dolazimo do izbora koji će neminovno morati da se načini i koju nijedan semantički trik neće moći da otkloni: semantički trikovi, politički procesi, identitetske klackalice, prećutana svjedočenja prošlosti radi mirne sadašnjosti i svjetlije budućnosti neće otkloniti činjenicu da jedan narod čine zajednički doživljaj svoga bića, svojih korijena, svojih smislotvorećih kazivanja, svojih sunarodnika, svoje djece.

Upravo kao u onom svima nama poznatom detalju iz autobiografske povijesti Žarka Lauševića, naša braća se morati da se opredjele da li su i njihovi preci došli sa Kosova. Tajna toga odgovora ne krije se u našim prećitanim srpstvima, ma šta mi o tome mislili. Lakoća sa kojom će se mnogi od njih iseliti iz zajedničke prošlosti, iz njegoševske vertikale, iz zavjetnog pamćenja neće biti olakšana jer ih mi nećemo napominjati na porijeklo Orlovića ili srpstvo Njegoševo.

To što mi vjerujemo da je dovoljno čitati NJegoša da bi se oni vratili Srpstvu iluzija je neprimjerena kulturi u kojoj ljudi ne čitaju, a i kada čitaju, čitaju u kusim prilagođenim verzijama i sa već stečenim okvirima u koje će štiva smjestiti.

Šta će biti sa Crnom Gorom? Volio bih da znam odgovor na to pitanje. On se uvijek čini jednostavnim, i njima i nama. Nama se čini da će njena supstancijalna srpskost odgurnuti sada već višedecenijsku narativnu okupaciju. Njima se čini da smo mi izdisaj neprijatne prošlosti, vosak koji će na plamenu integrisanosti Montenegra u novi svjetski poredak iščiliti s vremenom. Mi ne možemo odgovarati za njih. Ali možemo za svoju djecu, za njihove nepomućene identitetske i istorijske predstave i stanovišta.

Možemo da znamo ko smo, i pored tuge za bratom.

Jer mi moramo biti tu, ako se iko ikada od braće vrati.

(IN4S)