POHVALA LUDOSTI „A LA MONTENEGRO“

Piše: Emilo Labudović

„Ironija je stilska figura, odnosno jezički iskaz koji podrazumijeva fino ismijavanje pri kom se govori obratno od onoga što bi trebalo reći; podsmijeh, porugu uopšte“. Nauka o jeziku ovako definiše jednu prefinjenu tehniku komunikacije među ljudima, bilo konkretnu, bilo opštu, ali ironija nije samo stilska figura – ona je i stil života. A u Crnoj Gori više nego bilo gdje drugo. Ironija ovdje caruje u mjeri da je zagospodarila medijskim prostorom, ulicom, zvaničnim komunikacijama, riječju: postala je dominantni obrazac ponašanja u mjeri da je objektivna istina samo sporadični incident.
Onaj ko nije cinik već običan čovjek koji je skinuo ružičaste naočari koje su mu namakli, rekao bi da je ironija samo fino upakovana laž. A laž, ponovljena nebrojeno puta, razglašavana na sva zvona i širena metodom od usta do usta, prije i nego stigne na kraj sela postaje istina u koju sad vjeruju i oni koji su je inicirali i lansirali. Tako je običan građanin, zaokupljen svakodnevnom borbom za goli život, sluđen medijskom kakofonijom, izgubio sposobnost da trezveno posmatra svijet oko sebe i da, u sveopšte sivilu, razlikuje crne i bijele nijanse. I, za rezultat imamo stanje svijesti u kojem ni silazak Marsovaca ne bi izazvao tarapanu dužu od dan, dva.

I samo u takvom stanju svijesti moguće je gutati knedle ironije da smo evo više od 12 godina stupili u pregovore sa EU, pootvarali silna pregovaračka poglavlja i… samo što nijesmo zakoračili u taj ekonomski i svaki drugi raj. A kroz otvorena poglavlja, kao kroz polupane prozore, duva promaja novih obećanja i novih ucjena. Samo u tom slučaju moguće je prežvakavati ironiju kako smo prvi u skoro svemu, „tigar na Balkanu“ i veliki briselski i vašingtonski džoker u balkanskom strateškom pokeru. Samo u toj magluštini samozavaravanja moguć je opstanak ironije kako smo, uvođenjem sankcija, žestoko kaznili Rusiju i nanijeli joj nenadoknadivu ekonomsku štetu. Kao i nonsens da smo, priznavanjem secesije južne srpske pokrajine, zapravo učinili bratsku uslugu državi na koju smo se oduvijek i na koju se i dalje oslanjamo u mnogo čemu.

Kao opšteodomaćena u svim porama života, ironija je dimna zavjesa ne samo za ona strateška posrtanja Crne Gore. Nesvjesni njenog prisustva, kao pilule za lilule gutamo laži kako će nam onaj ekonomski Hudini iz šešira izvući plate i penzije od preko hiljadu evra i kako je interesna stokupljevina okupljena oko njega, sa evrom kao jedinom ideologijom, konačno pronađena sila koja trba da kola Crne Gore povuče iz balkanskog blata. A kad bi se samo malo potrljale oči lako bi se dalo uvidjeti koliko je ironije u kvazipremijerovom zaklinjanju u pravdu i obračun sa mafijom, dok mu mafija „sjedi uz koljeno, ispod skuta pije ladno vino“. I sve tako… unedogled.

Ironija, kao i svaka druga jezička i životna kategorija, ima različite nivoe ispoljavanja, od onih blagih koje se žargonski karakterišu kao podjebavanje, do onih žestokih koji bi se jedino mogli nazvati – tucanje u zdrav mozak. Jedna ironija toga nivoa ovih dana se masovno produkuje sa ekrana Javnog servisa. Naime, američka ambasada nas jednim (efektnim – mora se priznati, a u tom grmu i leži zec ironije) ovideo – spotom podsjeća na blagodeti koje nam je donijelo učlanjenje u NATO pakt. Na stranu sve ono čega nema u spotu, a najočitiji je „uradak“ NATO pakta na ovim prostorima, na stranu i to što nas zajebavaju floskulom kako smo „ravnopravna članica“ (zec među vukovima), vrhunac ironije je u završnoj poruci spota. A u njoj se ovdašnja „američka ambasada DIVI

SLOBODARSKOM DUHU GRAĐANA CRNE GORE“!!! E, jesu ga zakucali, svaka čast. Ni Radoje Domanović ne bi bolje.
A građani „slobodarskog duha“ ćute i trpe li trpe da im izabrani (???) predstavnici, bivši i sadašnji, svako jutro po svoje mišljenje i svoje odluke trče baš u tu ambasadu koja tako visoko cijeni naše „slobodarstvo“. Ili, kad je pred tom ambasadom gužva, a skoro se svi tamo tiskaju, dobrodođe i ambasada Hrvatske da zamolimo da nam ove neznavene činovnike i službenike Glavnog grada prime na obuku. I tako, visokocijenjeni građani „slobodarskog duha“ trpe i kao za slanom rukom trče za onima koje su, navodno, izabrali a koji su „izabrani“ tek i samo onda kad ih miropomaže ta i njoj bliske i potčinjene amasade.

I na kraju, bila bi nepravda ne pomenuti još jednu, žestoku, ironiju kojoj ćemo uskoro biti svjedoci. Naime, prvi građanin građana „slobdarskog duha“ neće biti inaugurisan u „slobodarskom gnijezdu“ jer je ono rezervisano samo za određene „sokolove“. E, jesmo i slobodni i „slobodarski“ za sve pare. Baš.