Poezija će spasiti ljepotu
Piše: Bećir Vuković
Još samo u Brusu vjeruju da poezija može promijeniti svijet…
Nema ništa strašnije nego čitati poeziju po institucijama; čitati pjesme u vojnoj kasarni, u policijskoj akademiji, u porti crkve…
U naše vrijeme poezija se nigdje nije izmučila kao po crkvenim portama…
Često se čula riječ da ta riječ nije na mjestu i za to mjesto. Ne zna se ko je više trpio muke, ili nevini slušalac ili nevini pisac…
Nemojte pred djecom, djeca su nevina, stihovi kojima je počeo pjesnik, a niko nije znao da su to stihovi, i tako sve do kraja pjesme…
Savijene glave Poezija se povukla sa bine, i natraške se uvukla ispod grane oraha, i skružala se, i drhtala na žilama oraha…
Više nemamo nijednu čisto književnu nagradu…
Niti je bilo niti će biti melema za našu potkulturu i supkulturu…
Dok je bilo nevinih duša po planini, i brđanske sahrane bile su prilike za vsja stihotvorenija, pjesničke nastupe…
Jedino na sahrani izgovarana je zabranjena riječ, izgovarana kroz ranu nošenu poput stigme…
Disidenata nije bilo pod salonitskim krovom Akademije. Sa zidovima od podobnosti, Crnogorska akademija je zloduh.
Rasplodnom zloduhu na noge ide premijer, ne da pita predsjednika Akademije otkud mu pare za osnivanje privatnog fakulteta, nego da pofali glavnu krovnu instituciju države.
(Za trenutak zaboravio šta je rekao pod kupolom crkve.)
Akademiju je morao posjetiti šef policije i sanitarna inspekcija…
Komunističke institucije krenule su iz baraka, sa ljigama komunističkim, ljigama partijskim, piscima ljigama…
Popišaj se na zemlju koja nije imala jednog disidenta, jednog osuđenog političkog disidenta…
Tek sada vidimo da ne postojimo. Zato nemamo jedan tekst na koji se možemo pozvati. A moglo se naći toliko papira…
Nije nas ništa zaobišlo nego ništa nijesmo imali. Nijedan pokret svjetski nije nas dotakao…
Nismo imali ni studenata. Otkuda onda i misao, i slobodni stih, i slobodni čovjek. Imali smo dripaca sa pivom iza prodavnice.
(Ali, da nije bilo tih dripaca, ne bi bilo ni farmerica iza Zavjese…)
Po Evropi studenti su goreli ko buktinje i dizali revolucije, naši studenti brkali beton po radnim akcijama…
Bez jedne zabranjene tribine, zabranjenog časopisa, zabranjene publikacije, bez jednog samizdata…
Nikad ništa nije osuđeno i zabranjeno. Kako da bude zabranjeno kad smo sami sebe cenzurisali…
Pisci su bili učesnici partijskih kongresa, večeri posvećenih vođi, rođendanima…
Mimo svijeta cijeli časopisi posvećivani su idolima i idiotima…
Jedini samizdat bijaše Pakao ili komunizam u Crnoj Gori, i čitulje…
Jedina vrsta disidentstva bili su lelekači i tužbalice, dušama pitki…
Jedini disident bio je epski pjesnik Radovan Bećirović, pisac Jama u Crnoj Gori.
Rijetka slobodna riječ rijetko se čujala na rijetkim sahranama. Kakva ironija.
U Brdima nekoliko lelekača zatvarano je u Nikoljcu zato što su leleknuli braću koja su ostupila, koju su braća izdala, i braća i kumovi, pobili.
Tužbalice i lelekanja vrsta su tamizdata, najoriginalnijeg privatnog izdanja, tamizdat izvan svijeta i zlu paralelan, tragedija koja se pjeva, mistično, moćno. Jedino starice tužbalice nisu dopadale tamnice.
U osvit planinom ispod greda tužeći sina, dotičući i drugu sferu, preko kamenjara kršila se babina sjenka. Podnoć vraćala se sa grudvicom snijega na leđima, i brstinom i strukom čaplijeza pod pazuhom…
Jedine slike nostalgije kao u antičkoj drami. Samoranice i udovice nisu išle po tuđim sahranama. Do u mrtvu jesen tužele su po planini…
U naše vrijeme nostalgija se okrenula u opaku bolest, korovčina koja se vidi golim okom po palanačkim ulicama, oko bisti i spomenika šišti kiprovina…
Ogrezao u samolopovluk ali traga za identitetlukom po političkim mitinzima punih doušnika…
Jedne jeseni čekao sam voz u Brusu koji je kasnio 321 minuta. Čuo sam svaki izgovoreni minut. Odzvanjala je tako važna preciznost…
Popodnevna tišina i promukli glas šefa stanice sa razglasnog uređaja i zarđale bandere. Ječam se talasao između pragova pruge…
Mršavih ramena devojčica sedela je u čekaonici…