PODJELE I SAMO PODJELE

Piše: Emilo Labudović

Ljudska populacija se, bez obzira na geografske meridijane, dijeli i razvrstava po mnogo čemu: po polu, boji kože, kulturi, religiji, jezicima… Ali, gdje god i kako god, od svih podjela najprisutnija je podjela na one koji dijele i one koji se dijele. Oni koji dijele, koji udjeljuju, koji daju i koji se daju, spadaju u onaj bolji, humaniji i ljudskiji dio čovječansta. Broj onih koji dijele u ogromnoj je nesrazmjeri sa brojem onih koji se dijele, ali je zato, kao što malo soli jelo čini jestivijim, blagotvorniji dio ljudske populacije, dio koji svjedoči da smo se, kao vrsta, ipak odmakli od živitinjskog čopora iz kojeg smo nastali.

Onih koji dijele, srećom, ima i u Crnoj Gori. Njihova solidarnost, doduše, dolazi do izražaja najčešće onda kada je neko u nevolji, ali mnogi pojedinci, mnoge humane i humanitarne akcije, riješili su se nevolje na krilima humanosti i toplini njihovih duša. Onih koji se dijele i u Crnoj Gori je mnogo više. Crnogorci u građanskom smislu, uglavnom se dijele na Crnogorce i Srbe u nacionalnom smislu. Ta podjela, koliko god besmislena i istorijski neutemeljena, baš zbog toga „sto godina duboka je, sto godina široka je“.

Nacionalni Crnogorci se dijele na Cetinjane i one koji bi da to budu. Cetinjani su Cetinjani i… time je sve rečeno. Oni drugi, koji su još tu negdje oko Belvedera, dijele se se na one po ubjeđenju, one ubijeđene i one nabijeđene. Onih „po ubjeđenju“ i nema toliko, i naslednici su starih dvorskih i dinastičkih intriga u kojima se nacionalnom sviješću trgovalo po potrebi i prema prilikama. „Ubijeđeni“, a njih je najviše, rezultat su raznih metoda ubjeđivanja: od funkcija, fotelja, diplomatskih destinacija, švercerskih ruta… pa do onih iz Jelićevih i Simovićevih laboratorija tipa „jedan zaposleni i jedna krava = četiri glasa“ (čitaj: Crnogorca).

Onih „nabijeđenih“ je, na prvi pogled, šačica, ali ih ima više nego dovoljno da zamute baru. To su oni koji drže jednu ruku na srcu kad se himna svira dok im je druga bez prekida u džepu narodne sirotinje. Pare drže u inostranstvu, nekretnine su im na tuđim imenima, djeca su im ili na svjetskim plažama, na potjernicama ili u domaćim klanovima, a Crna Gora im je deveta rupa na svirali. Doduše, kad „zasviraju“ u Spužu, sa njihovih kapa odmah spadne dvoglavi orao i spremni su za svaki drugi znak, pa i kapu da promijene.

I nacionalni Srbi se dijele po sličnim krojevima, mada među njima, za razliku od Crnogoraca, nema onih koje su u srpstvo „ubjeđivali“. Srbi „po rođenju i ubjeđenju“, kojih je najviše, su oni kojima je to genetski kod, na koji nijesu htjeli da pljunu. Đedove krštenice, očevi i majčini vjenčani listovi, popisnice… njihova su lična karta kojom se, uprkos brojnim poteškoćama i odricanjima (biti Srbin u Crnoj Gori odavno je slično poziciji Jevreja u nacističkoj Njemačkoj), legitimišu kako unutar tako i izvan granica. Ima, da budem iskren, i Srba koji to i jesu, u duši, ali koji su „nabijeđeni“ da je barjak njihovog „srpstva“ za tri koplja visočiji, a time i vidljiviji, od ostalih.

Njihovo „srpstvo“ je pijemontskog karaktera, dublje i jače, esencijalnije, a taj doživljaj sebe i svoje pozicije daje im pravo vrhovnog suđenja u svemu. Njima je i Beograd tek do koljena, srpsko rukovodstvo nikad po mjeri, srpska kultura tek predjelo, jer oni uvijek znaju bolje i više. Kratko rečeno – tik do Njegoša.
I oni drugi, koji nijesu Crnogorci u građanskom smislu, znaju i te kako za podjele. Tome su najskloniji oni koji sa Crnogorcima (u oba smisla) dijele isto genetsko nasleđe. To srpsko prokletstvo u njihovoj krvi podijelilo ih je na Bošnjake i Muslimane, mada su korijeni devedeset devet odsto i jednih i drugih već negdje oko sedmog koljena „tu negdje oko Kuča ili Vasojevića“. Svi drugi se, bar za sada, dijele samo po onim drugim, nazovi građanskim, krojevima koji često umiju baš da „rašiju platno“.

U političkom smislu, građani i pripadnici svih nacionalnih grupacija dijele se na vlast i opoziciju. Taj status, u normalnim državama, traje i mijenja se od izbora do izbora, mijenja se i kombinuje bez velikih potresa i lomova, kako društvenih tako i porodičnih i ličnih. U Crnoj Gori se te podjele, uglavnom, cementiraju na decenije i decenije, a i kad se dese promjene mijenjaju se isključivo uz motke i gusle, uz bratski izgub, i tek toliko da se u suštini ništa, ili malo šta, promijeni. Jer, podjele su ono što stanje i odnose čine nepromjenjivim.

Najočitiji svjedoci takvog političkog manira (a to uvijek nekako ide rame uz rame i sa ljudskim) su upravo oni koji bez prekida javno trube „pobjede, a ne podjele“, a iza žita plivaju na talasima najbezočnijih i najprizemnijih podjela.
Podjele, podjele i samo podjele… to je moto koji nas, liše onih koji samo dijele, izgleda, održava. Zato, „živjele podjele, a ne pobjede“, jer jedini istinski pobjednici su oni koji se ne dijele već dijele i udjeljuju. Pred njima – šešir dolje!!!

I na kraju, podjela nad podjelama, jednako prisutna u cijelom svijetu je ona na budale i na pametne. Pametni prave podjele, i uživaju, budale se dijele, i pate. Andrić je jednom rekao da „budala ima svuda, ali ih je kod nas, izgleda, najviše“. Ali, postavlja se pitanje: kako bi pametni znali da su pametni da nije nas budala???