Na portalima je „isplivao“ prisluškivani razgovor Miodraga „Dake“ Davidovića sa Milom Đukanovićem iz novembra 2002. godine. Povod za razgovor je usmeni nalog Đukanovića Davidoviću u kome od njega traži da svojim uticajem pacifikuje lokalne silnike iz Nikšića povezane sa navijačkim strukturama, a prema molbi Vladana Batića, tadašnjeg ministra pravde u Vladi Srbije i predsednika FK „Radnički“ iz Obrenovca, čiji su igrači trebali da gostuju u Nikšiću.
Iz razgovora sa jasno vidi sva servilnosti i divljenje koje Davidović iskazuje prema Đukanoviću, uz salve hvalospeva zbog Đukanovićeve uloge u razbijanju SR Jugoslavije, kao i njegovog učešća u dogovoru sa eksponentima tadašnje DOS-ovske vlasti u Srbiji oko formiranja DZSCG.
Miodraga Davidovića zove Milo Đukanović sa broja 081/242-388:
Milo: „Alo“.
Daka: „Poštovanje Predsjedniče“.
Milo: „Đe si Daka“.
Daka: „Najbolji mogući potez na svijetu si povukao. Svaka ti čast!“.
Milo: „Jel tako?“
Daka: „Svaka ti čast, to samo mogu…“
Milo: “Milo mi je da tako misliš. Hvala ti.“
Daka: „To je jedini način da se pobijedi ta bijeda i jad.“
Milo: „Pa, da pokušamo.“
Daka: „Nema tu sad, to je sad riješeno. Ja sam siguran milion posto da ćeš pobijediti.“
Milo: „Jesi dobar?“
Daka: „Ja sam ovde u Kamenici. Majka mi ima jednu jako tešku operaciju srca. Evo, već dva i po sata traje. Malo sam zabrinut, pravo da ti kažem.“
Milo: „Au, to sad traje. Ja sam mislio da si u Nikšiću.“
Daka: „Ne, ne, u Kamenici.“
Milo: „Biće to dobro.“
Daka: „Pa, jako teško. Neku su trombovi pokrenuti, to ako tako bude…“
Milo: „Ko radi operaciju?“
Daka: „Radovanović.
Milo:“Nino je tu?“
Daka: „Jeste.“
Milo: „Javiću ti se onda kasnije da vidim kako je to bilo. Ja sam htio da te zamolim za jednu stvar, pa možeš ti telefonirati nekome u Nikšiću.“
Daka: „Nije problem.“
Milo: „Zvao me Batić sinoć. NJegova ekipa gostuje danas u Nikšiću. Kao, po sistemu, nije to uopšte sporno da se igra, izgubi i sve to. Nego, oni su malo uplašeni (Batić). U Nikšiću ima malo prepadanja, ovoga i onoga. „Možeš li tamo javiti?“, reko „Mogu, nema problema, to su moji prijatelji, sigurno će biti korektni domaćini“, jer on im je valjda predsjednik, a reko „Što se igre tiče, igraće, pa će, najverovatnije, izgubiti, ali neće ih niko prepadati, ugrožavati ili bilo šta.“ Pa možda javi nekom u Nikšić, neka im stavi do znanja da mi znamo da su oni vezani za njega (Batića), da je on naš prijatelj, da mi želimo da budemo dobri domaćini prema njima. A što se igre tiče, to se podrazumijeva šta treba uraditi. Eto, samo to.“
Daka: „Nema šta da brineš, ti to znaš.“
Milo: „Ajde, pa ću se ja kasnije javiti da vidim šta je bilo sa majkom.“
Daka: „Čestitam ti, Bog ti pomogao. Zaista si hajdučki potez povukao.“
Milo: „Hvala ti.“
Daka: „Prvi put u istoriji neko da tako nešto smisli.“
Milo: „Pa, moramo da pokušamo da rešavamo ono što je najteže“.
Daka: „Pomoći ćemo, naravno.“
Milo: „Eto, hvala ti. Ćao.“
Daka: „Sa srećom, živio.“
Izvor: Nacionalist
