Udaljenost Podgorice i Skoplja kopnenim putem iznosi 466 kilometara, vazdušnom linijom ona je dvostruko manja – 224 kilometara. Politički, pak, Skoplje je izgleda odmaklo mnogo dalje od Podgorice, ali u čemu?
Prema popisu sprovedenom 2021. godine, u Sjevernoj Makedoniji živi nešto malo više od 24 odsto Albanaca. Oni su, nakon Makedonaca, koji čine 58 odsto stanovništva, druga po brojnosti nacija u zemlji.
Kada je aktuelni premijer Dimitar Kovačevski stupio na funkciju, čak pola resora u novoj vladi povjerio je Albancima, odnosno, dobili su 10 ministarstava.
Ne samo što su u vlasti, već ključne pozicije u formiranju i unutrašnje i spoljne politike drže upravo Albanci, prenosi RT.
Šef makedonske diplomatije je Albanac Bujar Osmani, Krenar Loga je ministar pravosuđa, Fatmir Mejiti zdravstva, Azir Aliu je ministar za informaciono društvo i administraciju, a vicepremijer za ekonomiju je Fatmir Bitići.
Sa druge strane, Srba u Crnoj Gori, prema popisu od 2011. godine (2021. nije održan) ima 28 odsto, i poslije onih koji se izjašnjavaju kao Crnogorci, kojih je 45 odsto, čine najveći dio stanovništva.
Uprkos takvom demografskom odnosu, Srbi u Crnoj Gori decenijama ne mogu u vlast zbog vječite stigme da su „remetilački faktor“ u sopstvenoj zemlji.
Čak i ako bi bili u vlasti, prema zahtjevima Zapada, nikako ne bi smijeli da dobiju bezbjednosni resor, jer se smatra da su državni neprijatelj broj jedan u sopstvenoj zemlji.
Proglašavani za državne neprijatelje
Albanci u Sjevernoj Makedoniji su političku moć dobili zahvaljujući Ohridskom sporazumu iz 2001.
Kako je rekao lider DUI Ali Ahmeti, nekadašnji vođa Oslobodilačke narodne armije, a sadašnji član vladajuće koalicije – „Albanci su od podstanara u svojoj zemlji postali vlasnici“.
Položaj Srba u Crnoj Gori, uprkos brojnosti, nije čak ni podstanarski. Posljednjih decenija Srbi ne samo što nisu bili dio vlasti, već su politički predstavnici Srba proglašavani za državne neprijatelje.
Nisu stigmatizovani samo političari, nego i oni građani koji su na referendumu glasali za zajedničku državu sa Srbijom.
Skoro polovina stanovnika Crne Gore glasala je za ostanak u zajednici sa Srbijom, što im prethodni režim Mila Đukanovića nikada nije oprostio, pa zbog toga nisu mogli da se zaposle u državnom resoru.
Predstava da su Srbi „remetilački faktor“ u Crnoj Gori nastala je zahvaljujući Đukanoviću, a opstaje i da kao vječna vatra gori zahvaljujući izjavama američke i britanske ambasadorke u Podgorici, koje s vremena na vrijeme, baš kad se formira nova vlast, izdaju saopštenje da Vašington Srbe ne vidi kao partnere.
I sada, kada se formira nova vlada u Podgorici, a čiju okosnicu će činiti Pokret Evropa sad, stižu poruke zapadnih ambasada ko je poželjan, a ko nepoželjan u novoj vlasti.
U novu vlast ući će, sudeći prema svemu, Bošnjačka stranka, kao i manjinske stranke, koje će dobiti pojedina ministarstva.
Naime, BS, kao i stranke Albanaca u Crnoj Gori registrovane su kao manjinske stranke, za koje važi prirodni prag, pa su stoga i dobili takvu raspodjelu poslije izbora.
Srbi, pak, ne žele da svoje stranke registruju kao manjinske, jer sebe ne smatraju manjinom, već su „vlasnici svoje kuće“. Za to, naravno, imaju puno istorijsko pravo.
Dozvoljeno Bugarskoj, ali ne i Srbiji
Nakon parlamentarnih izbora u Sjevernoj Makedoniji 2017. godine, tri najznačajnije albanske partije dogovorile su zajedničku platformu za pregovore o novoj vladi.
Na sastanku u Tirani, čiji je domaćin bio albanski premijer Edi Rama, usvojen je dokument koji je u javnosti poznat kao „Tiranska platforma“.
To nije shvaćeno kao miješanje Albanije u unutrašnje prilike u Sjevernoj Makedoniji, niti je neko predstavnike Albanaca optužio da idu po mišljenje u Tiranu.
Sa druge strane, tokom izborne kampanje u Crnoj Gori, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić morao je da se suzdržava od bilo kakve izjave u vezi sa izborima. Svaka poruka iz Beograda o Srbima u Podgorici bi bila protumačena negativno – kao miješanje u unutrašnje stvari.
Svaki sastanak Vučića sa političkim predstavnicima Srba – Andrijom Mandićem i Milanom Kneževićem bio bi protumačen apsolutno negativno i njima bi se zamjerilo da idu po mišljenje u Beograd.
Već decenijama Đukanović je u Crnoj Gori formirao mišljenje da najveća opasnost toj zemlji prijeti iz Srbije, kojoj se nameće da negira crnogorski identitet i nezavisnost te zemlje, pa je Đukanović učinio sve da Beograd i Podgoricu udalji što više. Tako je, uprkos protivljenju naroda, Crna Gora postala članica NATO-a i priznala nezavisnost tzv. Kosova.
Vučić zato pažljivo odmjerava svaku riječ o Podgorici, čak i kada opravdano brani pitanje Srba u toj državi, koje nije u skladu sa njihovom brojnošću.
Ali, uzmimo opet za primjer Sjevernu Makedoniju.
Za razliku od Crne Gore, za koju Vučić kaže „da joj Srbija ni na sjenku neće stati“, Bugarska je sa Sjevernom Makedonijom u otvorenom sukobu, i to baš zbog identiteta i prava građana.
Ne samo što svakodnevno upozorava na kršenje prava Bugara, Sofija je od Skoplja tražila da promijeni ustav i u njega upiše bugarski narod kao konstitutivni element države.
Srbija je, pak, oćutala na donošenje ustava Crne Gore 2007. godine, po kojem Srbi nisu konstitutivni narod.
Zbog toga za pravni sistem Crne Gore Srbi ne postoje. Ali, zato postoje Albanci i Bošnjaci, koji, kao nacionalne manjine, imaju svoja prava i na osnovu njih i političke pozicije.
Bugarska, kao članica Evropske unije, sve vreme blokira napredak Sjeverne Makedonije u integracijama i za Skoplje ima uslove koji su identitetske prirode, i za to ne trpi kritike Zapada.
Sa druge strane, Zapad na svaki mig Beograda upozorava kako je Crna Gora nezavisna i kako Srbija nema pravo da komentariše prilike u drugoj zemlji.
U takvoj atmosferi protiču pregovori i o novoj Vladi Crne Gore.
Da li su Srbi imali razloga za slavlje?
Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović juče je počeo i zvanične razgovore o mandataru.
Za to vreme teku razgovori o sastavu vlade.
Knežević je u ime koalicije „Za budućnost Crne Gore“ od Spajića zatražio mesto predsjednika Skupštine i dva ministarstva. Kako kaže, smatra da toj koaliciji toliko, kao predstavniku Srba, pripada. Imajući u vidu demografske podatke, pomenuti zahtjevi su čak i skromni.
U oktobru bi trebalo da bude održan novi popis u Crnoj Gori. Očekuje se da novo prebrojavanje pokaže da Srbi, ne samo što bi trebalo da budu u svakoj vlasti, već bi trebalo da imaju zagarantovane funkcije.
Kada je na predsjedničkim izborima Jakov Milatović pobijedio Đukanovića, najradosniji su bili Srbi, što se vidjelo po zastavama koje su ljudi nosili slaveći na ulicama Crne Gore.
Narednih dana, kada bude formirana nova vlast, biće jasnije da li su imali razloga za slavlje.
Zivjela Srpska Crna Gora! Makedonija je isto Srpska drzava! Ujedinjenje ili Smrt braco!
Razlika je u tome što su Albanci nacionalno svesni, dok srbogorci nisu. Srbi i dalje žive u fantazijama u kojima je CG srpska zemlja, dok Albanci jure status manjine u Severnoj Makedoniji. Dok se Srbi u CG osveste, nestaće sa lica zemlje. Vaša deca i unuci će biti katolički montenegrini. Svaka vam čast, najbolji Srbi!
Spajić će biti premijer Srbin, malo li je?
Uostalom, zbog toga su ga DF i DPS zajednički izbacili iz predsjedničke trke, zar ne?