Pobijedi stara Crna Gora

Piše: Milutin Mićović

Pobijedi stara Crna Gora. Stara Crna Gora potkopa novu, novu kulu vavilonsku. Pade faraon. Naš događaj je presedan u savremenom svijetu. Savremeni svijet trebalo bi nešto da nauči od Crne Gore. U kojoj se pobiše staro i novo. U kojoj novo brzo ostara, a staro se obnovi. Staro posta novo, novo posta staro. Pogledaj de, mala moja, kolovođe crnogorskog kola. Pogledaj i vidi kakvi su sad. Pogledaj nešto kako su nos objesili. Kako im sad ništa na svijet nije jasno. Kako sad ne znaju ni šta su radili, ni gdje su bili, koga su mučili. Jesu li to oni koji su do juče znali sve? I mogli sve. Sve su mogli, samo ljudi nijesu mogli biti. Koji smo zulum od njih pretrpjeli, kaže mi prijatelj. Ne mi nego Crna Gora.

A nama su dobro učinjeli, hvala im, što nas na toliko bratskih muka udariše. Poznavali su savremeni svijet, a Crnu Goru kao da nijesu nikad vidjeli. Bili su dobri tehnolozi proizvodnje žuči naveliko, kojom su nas obilno pojili. Sve su naopako činjeli, što se tiče Crne Gore, a govorili su da joj čine veliko dobro. Eto takvu su religiju imali u glavi. Ništa ne može da nagrdi čovjeka kao naopaka religija. Sad kad je petrovićka Crna Gora pobijedila njihovu skorojevićku, odjednom su se našli u svojoj šumi – šumi neznanja, šumi nesporazuma, šumi besputnosti, u zverinjoj šumi koju su sami zasadili sebi u dušu. Neki od njih kažu da je ta šuma izlaz i rješenje za Crnu Goru. Toliko su napredovali u prosveščeniju.

Nijesu znali da je hrišćanstvo savremenije od savremenog svijeta. Doista to ne može da zna svako, a kamoli oni naopakom religijom opijeni. Kako mogaše da ništa ne znaju o Crnoj Gori, a htjeli dovijeka njom da vladaju? Ko ih tako nepoštedno nadrogira? Ili su se nadrogirali sami od sebe, otrovnom drogom crnogorskoga vlastoljublja. Koja kaže – ja znam, ti ne znaš! Dok sam ja neko i dok imam vlast, ti ćeš biti niko, i progoniću te kao Bog đavola. Tako đavo uči one kojim je vlast i ubijanje braće najviša religija života. I u tome je Crna Gora lider u regionu. Prvačenje u tom liderstvu počelo je poodavno. Tu su borbu među braćom promovisali na Božić 1919, potom su krenuli u šume, da stvaraju državu na bratskom krvoproliću. Ali to su samo incidenti istorije. Ubrzo su vidjeli da su i zvijeri pametnije od njih. A oni otpadnici i od ljudi i od junaka. Ali taj je otrov ostao u nama. Otada su na velikom riziku u Crnoj Gori i istina, i ljudi, i neljudi.

Pobjegoše svi iz Crne Gore, koji ovo ne znaju. A koji ovo znaju, ne treba im više muka, ni slave. Da li sad zna Milo Đukanović kolika mu je nepamet. Koliki mu je bio entuzijazam nepameti. To se teško može izmjeriti. Jedna mi komšinica kaže: „Neko ga zamađija i na zlo nauči. A on umislio da je bog i batina. U poslednje vrijeme sve je više ličio na Jova Kapu. Samo je malo tvrđi i luđi bio lepi Jovo. Koji ništa ne postiže nego da poteže bič na braću. Koliko je pala Milova Crna Gora kada njega drži za heroja.

Čuješ kako mu kliču po trgova – hoće Crnu Goru da prevrnu. Čuju se prijetnje ovoj obnovljenoj, njegoševskoj Crnoj Gori da bi mogla završiti u nekom novom Jasenovcu. Ništa kad se ispremeće stomak, kako je kad se ispremeće nesretni mozak. Eto koje su posledice ovih obnoviteljskih promjena u Crnoj Gori. Ovi koji su mislili da je vode sad im se sve ispremetalo u glavi. A ne vide da su sa takvim poremećajima u glavi i prije živjeli. I vodili Crnu Goru putem koga nema. I jade nam zadavali bez odmora”.

Tako teške riječi čujem od prijatelja. A ja mislim – dobro je ovo sve, samo se za milimetar izmakni i pogledaj. Da vidiš da je ovdje po srijedi neki nevidljivi režiser svih događaja. Koga je zaslužila stara Crna Gora.

(Autor je književnik)