Platon i Aristotel o položaju žene u porodici i društvu

Piše Milan Gajović, diplomirani pravnik sa advokatskim ispitom i diplomirani ekonomista, iz Podgorice

„Bog ne može da stigne svuda. Zato je stvorio majku.“ (Jevrejska mudrost)
„Ružama je potrebno sunce, a ženama ljubav.“ (Li Bai (Li Tai Po), 701-762,kineski pjesnik)
„Ruža nije lijepa ako uz cvjetove njene nema umilnog lica drage voljene žene…“ (Šemsudin Mohamed Hafiz, 1315-1390,persijski pjesnik)
„…Nek po cveću žene gaze, / A trnje je za čoveka!“ (Đura Jakšić, 1832-1878,srpski pjesnik i slikar)
„…Superiorni položaj muškarca naspram žene…je velika društvena nepravda. Prava snaga društva je u ženi…“ (Gabrijel Garsija Markes (Gabriel Garcia Marquez), 1927-2014,kolumbijski pisac)

Sagledajmo porodični i javni položaj žene u staroj Grčkoj, kolijevci evropske civilizacije. Veoma važno je i ono što su o ženama pisali Platon (427-347) i Aristotel (384-322), mudroljubivi ljudi, koji su, kao intelektualni i socio-kulturni vodiči, bitno uticali da ljudska civilizacija, napreduje kroz vrijeme. Jer, filozofi su, kao umni prvaci, ogledalo svog doba koje, kako bi kazao Hegel, „mislima obuhvataju“. Ali, sa druge strane, i oni su omeđeni vremenom u kome žive, prije svega, njegovim sistemom vrijednosti. Jer, navike, običaji i tradicija oblikuju ljudsku prirodu, pa i prirodu najumnijih.
Žene su u staroj Grčkoj bile u podređenom položaju i nijesu imale politička prava, niti su smatrane punopravnim građankama polisa. Nijesu smatrane dostojnim punopravnog građanskog statusa i nijesu bile „zoon politikon“. U antičkom svijetu, muškarac je bio i rob, a žena posjed.
Atinjanke nijesu imale pravo glasa, niti pravo učešća u javnom životu. Imale su samo ograničeno pravo svojine, a građanska i politička prava su se zasnivala na posjedovanju imovine.
Bile su članovi domaćinstva kojim je gospodario muškarac. Dok se ne udaju, ulogu „gospodara“ imao je njihov otac, a nakon udaje, muž. Ukoliko nije moglo da se utvrdi očinstvo, ni dijete nije moglo postati atinski građanin.
Sa druge strane, Spartanke su bile u nešto boljem položaju. Iako nijesu imale pravo da učestvuju u javnom životu, mogle su da se obrazuju kao i muškarci.
Glavna dužnost bila im je obezbjeđenje potomstva, što je bio glavni činilac koji je određivao njihov ugled u društvu. Imale su pravo da odgajaju djecu, ali samo do njihove sedme godine života, kada su djeca odlazila na vojnu obuku. Porodice su se zasnivale na sindijazmičkom braku (jednog muškarca i jedne žene), a srodstvo se određivalo po majčinoj liniji.
Spartanke su rukovodile skoro svim poslovima u domaćinstvu. Posjedovale su nepokretnu imovinu i robove, kojima su mogle da raspolažu. Udovice ratnika su bile izjednačene sa muškarcima i imale su pravo nasleđivanja. Zato su, u jednom periodu, žene u Sparti posjedovale veći dio zemljišta.
U Platonovom odnosu prema ženama postoje razlike između njegovih ranijih djela („Gozba“, „Timej“) i kasnijih („Država“, „Zakoni“). Na osnovu njegovih poznih djela, može se zaključiti da je imao napredan stav prema ženama, ne samo za antičko doba, nego i za kasnije vjekove, pa i milenijume.
Načelno se može kazati da je Platon tumačio porodični i javni položaj žene u idealnom polisu (državi), u kome svako obavlja posao za koji je po prirodi stvoren, a priroda nije polno određena. To znači da nema nijednog posla koji bi, po prirodi, pripadao samo muškarcu ili ženi. Oboje treba da dobiju isto vaspitanje i obrazovanje, te da ovladaju i vještinom ratovanja.
Međutim, iako je Platon smatrao da žene mogu da rade što i muškarci, muškarci u svemu nadmašuju ženski rod. Njegov zaključak je bio da je ženska priroda slabija od muške.
U „Državi“, Sokrat kaže:
„…Ženama se mora dati pravo da učestvuju u svim službama u kojima učestvuju i muškarci iz prva dva staleža idealne države (filozofi i vojnički stalež)…(Žene) se moraju obrazovati isto kao muškarci…I žene moraju da uče muziku i gimnastiku. Gimnastikom će očeličiti tijelo, a muzika će kultivisati dušu…Žene treba da se vježbaju i u ratnoj vještini. Ne postoji nijedan posao za ženu kao ženu, niti za muškarca kao za muškarca, jer su među oba roda prirodne sposobnosti na isti način podijeljene; zato žena može da vrši sve poslove kao muškarac, ali je u svima njima žena slabija nego muškarac…Ne treba zaboravljati da se ženama moraju davati lakše dužnosti, zbog toga što je njihov rod slabiji. Izuzetno, kad se pokažu podobnim za to, žena će zauzeti najviše mjesto u državi…“
Platon predlaže da se zaključuju privremeni brakovi između zdravih žena i muškaraca, da bi se na taj način rađalo snažnije potomstvo. Najbolje žene treba da se udaju za najbolje muškarce, a najgore žene za najgore muškarce, a potomstvo prvih treba da se podiže, a drugih ne, ako se hoće da „stado bude valjano“.
Interesantno je da gotovo isto piše i u „Kuranu“ (sura „En-Nur“ (Svjetlost),24;26):

„Nevaljale žene su za nevaljale muškarce, a nevaljali muškarci za nevaljale žene; čestite žene su za čestite muškarce, a čestiti muškarci za čestite žene…“
Platon dalje navodi da„…Između čovjekovih (muškarac) i ženinih sposobnosti za rad ne postoji bitna razlika, kvalitativna razlika, nego samo kvantitativna, da žena nema drugačiju prirodu nego muškarac, nego je samo finija…“

Znači, Platonovo suštinsko određenje temelji se na duševnim i umnim osobinama koje su jedino relevantno mjerilo razlikovanja među ljudskim bićima. Žena i muškarac posjeduju jednake duševne i intelektualne sposobnosti i treba da obavljaju iste poslove, uz jednako obrazovanje (čak i pristup Akademiji) i odgovornost prema zajednici u kojoj žive. Platon je to smatrao pravednim, jer svako treba da obavlja posao koji je u skladu sa njegovom prirodom (vrlinom), kako bi doprinio opštem dobru.

Ne postoji ni razlika u podjeli vrlina, na muške i ženske. Sve dok tijelo ne predstavlja smetnju nije važno da li posao obavlja muškarac ili žena. U mnogim poslovima žene mogu da budu bolje od muškaraca.

Platon daje prednost prirodi u odnosu na kulturu koja spolja oblikuje čovjeka. Najbolja zajednica je ona koja je stvorena po uzoru na ljudsku prirodu, a ne po običajima, tradiciji ili konvencijama. U takvoj zajednici, po mjeri ljudske prirode, žene mogu biti izjednačene sa muškarcima.

Žene posjeduju potencijale i za vršenje najrazličitijih političkih dužnosti, odnosno imaju umne sposobnosti za bavljenje politikom. Zato, treba izjednačavati uslove pristupa javnom životu, bez obzira na biološke (polne) razlike.

Jedna digresija: Platon je poznat i po kovanici „platonska ljubav“. Smatrao je da je eros filozofski nagon za spoznajom ideja, što je protumačeno kao ljubav bez tjelesnosti. Interpretirajući besjedu Pausanije („Gozba“) da „Rđav je onaj obični ljubavnik koji više voli tijelo nego dušu“, italijanski (firentinski) filozof, naučnik i katolički sveštenik Marsilio Fičino (Marsilio Ficino, 1433-1499) osmislio je navedenu kovanicu.

Po mom sudu, Aristotelovo učenje o ženama je korak unazad u odnosu na Platona. U svojim djelima („Politika“, „Republika“, „Istorija životinja“), tvrdio je da su odnosi između „prirodno vladajućih“ i „prirodnih podanika“, kao što su muškarac i žena, ili gospodar i rob – dobri, prirodni i međusobno korisni. Muška i ženska priroda su suštinski različite. Ženama se ne nanosi nepravda time što se prvenstvo daje muškarcu, jer je muška priroda „kvalitetnija“ od ženine. Žena, čak i najbolja moguća, ne može da dostigne savršenstvo muškarca. Budući da su žene „prirodno“ inferiorne u odnosu na muškarce, jednako je „prirodno“ da muškarci vladaju ženama. Smatrao je i da je žena niže biće koje se po prirodi „pokorava radi zaštite“.

Toplina (strast) je, po Aristotelu, temeljno načelo savršenosti bića. Žena proizvodi manje topline i, kako je hladnija, nižeg je rasta i slabija nego muškarac. To uzrokuje i da je njen mozak manji i slabije je razvijen od mozga muškarca.

Aristotel je svoju drugu suprugu otkupio iz ropstva i dao joj slobodu. Ali, ženinu ulogu je, prije svega, vidio u domaćinstvu. Smatrao je da se u ljudskom rodu, za razliku od životinjskog, formira domaćinstvo i briga o njemu, po prirodi, pripada ženi.

„…(Porodica) prethodi stvaranju države…Da im zajednica (porodica) bude čvrsta, potrebno je da jedno od njih upravlja i naređuje…a drugo da sluša…Muškarac je u odnosu na ženu po prirodi bolji, a ona gora i on vlada, a ona se pokorava…Ovaj isti zakon mora da važi za sve ljude.“

Podsjetimo se da je, Aristotelov sledbenik, Toma Akvinski (Tommaso d’Aquino, 1225-1274,italijanski sholastički filozof i katolički teolog) smatrao da su žene „samo nesreća spermatozoida“?!

I prošli su milenijumi i, uglavnom, tek poslije Drugog svjetskog rata, žene su postale ustavnopravno ravnopravne sa muškarcima. To je dugovremena tamna mrlja na savjeti muškog dijela čovječanstva.

Jer, i žene su, kao i muškarci, (ravnopravna) djeca Božja. Ljudski ovozemaljski život je dar Božji. Naš dolazak na ovaj svijet i vraćanje Suštini odvija se po višem inteligentnom planu. U beskonačnoj Božjoj umnoj kreaciji, kroz niz otjelovljenja ljudskih duša (ovozemaljskih života), traje neprekidni proces približavanja, ali i udaljavanja od Boga. To je dokaz postojanja i posledica primjene principa slobode volje (izbora) svake otjelovljene duše.

Zavisno od duhovnog nivoa („zasluga“) iz prethodnih zemnih života i procjene visoko vaznesenih bića (arhangela, „sudija“, „vodiča“), ljudska duša se nekada otjelovi u muškom, a nekada u ženskom tijelu. Slikovito rečeno, na „Božjoj pozornici“, po principu Nebeske pravde, nekad smo kraljevi, nekada kraljice, a nekada sluge ili sluškinje. Da ovo imamo u vidu, imali bismo sasvim drugačiji (mnogo pozitivniji) odnos prema ženama, kao i prema onima koji se (samo privremeno) nalaze na nižem stepenu društvene ljestvice od nas.