PISMO NEPOZNATOM PRIJATELJU
Piše: Bećir Vuković
Kafki je bila dovoljna jedna kancelarija da projektuje sve nadolazeće društvene sisteme do danas…
Klamova kancelarija u „Zamku“, ili bilo koja od bezbrojnih kancelarija iz kojih se izlazi ili ulazi u neku drugu kancelariju poput lavirinta; kadikad se izmili i u kružni hodnik koji opet vodi u neku drugu kancelariju…
Birokratski sisem sličan univerzalnom kome se ne nazire kraj…
Ako se cijeli sistem ne razori, opet ništa niste uradili. Dovoljno je da opstane jedna kancelarija, poput crnogorskog tužilaštva, i u njemu naš Klam, i sistem nije srušen…
Ostane li samo jedan policijski šef i dalje na funkciji džaba ste mijenjali bravu na vratima kancelarije, ostanu li netaknuti podrumi sa zaplompiranim sefovima dosijea, ne provjetrite li komunističke arhive, vi ste svjesni saučesnik u zločinu…
Kao da su Kafkine kancelarije rodile i Popine ‘crne kutije’…
Kao što vas niko nije pitao, i bacio u svijet na milost i nemilost svijetu, tako vas niko nije pitao zašto ste dodatnom žrtvom sisema (totalitarnog, npr.), u stvari žrtvom nekoga koji jedini polaže pravo na sistem (kancelariju), i da bi se ironija zaokružila, koji polaže pravo i na vaš život koji sasvim sigurno niste dobrovoljno izabraili…
Prije će biti da se i čin vašeg začeća može nazvati nasiljem, koje se samo produžava nasiljem društvenog sistema, čija je osnovna ćelija kancelarija, npr. kancelarija predsjednika države, ili upravnika zatvora u Spužu, i redom naniže do portira koji budno prati protok potčinjenih…
Do juče je jedan dugogodišnji totalitarni sistem bio činjenicom i vašeg postojanja…
Ali, i u vašem slučaju, i takav totalitarni sistem kroz koji su prošli i naši očevi, nije ukinuo razum…
Zato smo i preživjeli, zato, npr. poneko piše, poneko čita, ili djeluje na bilo koji način. Neko ovako, neko onako, ali djeluje, i ide naprijed…
Najvažnije je biti svjestan situacije i trenutka, zato je i u tvom slučaju, sada, važno da si svjestan, prosto rečeno, da si – pobijedio…
Ukupnu našu situaciju kojom smo zatečeni, lijepo je objasnio jedan razumni sveštenik prije nekoliko dana, prilikom slavske besede…
Ispričao je priču o zatvoreniku koji je pušten na slobodu poslije trideset godina provedenih u zatvoru…
Kad su se za njim zalupila teška gvozdena vrata, nije znao šta da radi, nije mogao ni koraka kročiti. Svijet, odnosno, sloboda bijahu prazni, i umalo opet nije zakucao na zatvorska vrata…
Tako i mi, nakon višedecenijskog ropstva, moramo shvatiti da smo – pobijedili – i, bez straha i stida krenuti u berbu plodova…
Samim činom rođenja zakopani smo do grla, ali sami smo se i otkopali. Ne znima nas da li se onaj Beketov i Kafkin tip otkopao, ili je oslobođen na suđenju, ali, ti, kome ovo pišem, jesi…
U totalitarnim sistemima ništa ne zavisi od vašeg ponašanja, od vaših uvida i uvjerenja, od vaših vrlina i mana. Sada, odjednom, sve zavisi od tebe, jer si slobodan, jer si pobjednik, jer ćeš kreirati ne samo svoju sudbinu, nego i drugih…
Vrijeme je da svakome pogledaš u oči, i tražiš svoje mjesto pod suncem…
Ako ste razumni, nema te pozadine koja vas može goniti, sem ako sami sebe ne počnete ćerati…
Ovo se ne tiče ni vjere, ni tradicije. Pa ipak, da bi opravdao Boga, neko je dužan da snosi odgovornost…
Prvi put kreni od sebe. Na prvom koraku niko ti ne treba. Ako trebadne, fala Bogu, imaš se kad vratiti, ali sada ostavi i profesore i nauke, zaobiđi teodiceje, jer ti si jedino opravdan ako si slobodan…
Izađi sam na scenu, dosta su te drugi izvodili. Prvi put nećeš igrati nekog drugog u nekom bezumnom komadu…
Slobodan si, slobodan, čoveče, ovako može početi i pjesma koja u tvom slučaju nije patetična…
O svemu se drugom može potanko pisati, i kako si izdržao takav život, koji, sigurno nisi htio. Ali, sad si slobodan, i, to tvojom zaslugom. Zato je važno da i drugi vide da si slobodu osvojio, i da je živiš…
Jedna od tih nedokučuvih kancelarija čeka, baš, tebe…
Ali, kad uđeš u kancelariju, ne pretvori se u sistem kancelarija…