Pismo dragom Andreju

Piše: Montre

Dragi Andrej,

ne poznaješ me, nismo se sretali, nismo se kretali u istom društvu, nemamo zajedničke prijatelje.
Sve što znam o tebi, znam sa interneta. Biografske podatke one koje si sam navodio. A o tebi, kao osobi, stekao sam utisak isključivo čitajući tvoje kolumne i povremeno čitajući vijesti. Što, priznaćeš, nije bilo moguće izbjeći, jer voliš medije, za razliku od mene.
Ovo navodim da bih te zaštitio od potencijalne paranoje, a sebe od bilo kakvih etiketa.

Prema informacijama sa interneta, stariji si od mene 4 godine, rođeni smo u istom gradu, bar jedan roditelj nam vuče korijene iz Crne Gore, očevi su nam studirali na Filozofskom Fakultetu u Sarajevu. Tvoj otac je pisac, porijeklom Grk, Cincarin, Albanac i Crnogorac, a moj lingvista, Srbin i Hercegovac. Moj đed po majci, jedinac, Bjelopavlićanin, komunista, nosilac spomenice, ranjen na Sutjesci, penzionisan s generalskim beneficijama u JNA. Iz iste linije, moj pradjed, vratio se u Crnu Goru iz Amerike da bi učestvovao u Prvom svjetskom ratu i stradao od domaće ruke s leđa, 1917. godine. U evidenciji na ostvu Elis, upisano je da se izjasnio kao Srbin pod stavkom narodnost, i kao državljanin Crne Gore. Moja prababa, udovica, pola Drugog svjetskog rata provela u logoru u Skadru, a na samom početku je ostala bez sedmoro rođene braće koju su strijeljali italijanski vojnici u znak odmazde zbog ustanka. Moj otac, je kao dijete, provodio mjesece u zbjegovima po hercegovačkim vrletima, sklanjajući se od ustaške kame.

U selu iz kog vodimo porijeklo, nalazi se jedna od hercegovačkih stratišta, tj. jama. Tetak mog oca je jedan od rijetkih koji je uspio pobjeći s jame. I to nakon udarca maljem u glavu, probudivši se iz kome, kad su ga odvezali od sapatnika s kojim su ga svezali, iskoristivši momenat dok su tog drugog naglavačke ubacivali u jamu.
I još je bio ranjen metkom iz mitraljeza od tih istih ustaša, uglavnom komšija iz susjednog sela, a dok je tako ošamućen trčao kroz polje. I takav se uspio dočepati Crne Gore i obavijestiti italijane o ustaškom pogromu. Kao dijete, uvijek sam tražio od tog tetka da skine kapu i da mi dopusti da mu pipam potiljak na kom je ostalo udubljenje od skoro pola centimetra, kvadratnog oblika.

Pretpostavljam da naslućujete da je od malja. Mom tetku, drugom, isto Hercegovcu, bacili su đeda u Koritsku jamu, uz još nekoliko drugih članova uže i šire porodice.
Još samo da dodam da je moj otac, već sa tridesetak godina života, obavljao dužnost šefa kabineta sekretara CK KPBiH, za doba Đura Pucara i Cvijetina Mijatovića.
Iz ovog sam možeš zaključiti i ko sam i šta sam i od kojih sam.

Ali da se vratim na nas dvojicu.

Dočekasmo zajedno i nesretni april 1992. u tom našem Sarajevu.
Koji nama dvojici odredi drugačije životne puteve i sudbine.
Ponovo ćemo hodati po istoj zemlji i pod „niđe nebo nije plavo“ od 1995. godine. Tad sam ja došao u Crnu Goru. Rijetki su me sve ove godine pitali gdje sam bio tih godina.

Evo da ti kažem da sam proveo skoro cijeli rat u Sarajevu, tvom i mom rodnom gradu, u centru. Moram ti reći, mnogo je gore bilo nego što pišu danas. A možeš tek zamisliti kako je bilo mojoj porodici i meni, kao rijetkim preostalim Srbima u gradu. Da li si možda čuo za Kazane? Za Cacu? Za Juku Prazinu? Onog koji je moju majku, mog oca i mene svezao žicom, u namjeri da nas vodi pod optužbom da navodimo granate svjetlosnim signalima, i to onda kad nije bilo struje mjesecima. Spasio nas je komšija s prvog sprata, nekadašnji fudbaler FK Sarajeva, nedavno preminuli, tako što nije dopustio da nas izvedu preko vrata. Moram ti reći da se zna ko je pucao na i ubio sarajevske Romea i Juliju. To zna cijeli grad. Jesi čuo za Ševe možda? Moram ti reći da mnogo toga šta su ti pričali, nije istina.
Mogao bih jednom možda da ti dam da pročitaš dnevnik koji sam pisao do ljeta 1993. godine. Nikome ga još nisam dao da pročita van porodice. Od tad ne pišem, osim kad moram. A evo moram.

Danas, skoro trideset godina kasnije od mog izlaska iz tog Sarajeva, pokušah pročitati i razumjeti tvoju „Poslanicu paliteljima“ objavljenju na jednom od portala.
Moram ti priznati, pročitao sam nekoliko puta. Pokušavajući razumjeti i tebe i sve one koji te sokole i koji ti povlađuju u komentarima, tapšu ti.  Doduše,pokušavao sam te razumjeti posljednjih 20 godina, ali nisam uspio do dana današnjeg.
Ni tebe, kao ni vojsku NVO aktivista, političkih kreatura, samoproglašenih intelektualaca i akademika, kvazi elite režima Đukanovića i bratije,i svih onih koji, kao po komandi, skoče da te brane.

Razmišljam, bio si državljanin Bosne i Hercegovine tog aprila 1992., zreo za vojsku, ali si izabrao da napustiš rodni grad, umjesto da ga braniš od „srbo-crnogorskog agresora“. Otišao si na stranu „agresora“, da te podsjetim.
I neka si. Nikome ne bih poželio sve ono. Vjerujem da ti nisu lako pale izbjegličke godine. Znale su biti gore od ratnih na momente. Ja ti to znam dobro.

Moram te podsjetiti da se na prste mogu izbrojati tadašnje izbjeglice, ili kako su nas zvali, raseljena lica, koja su potražila utočište u Crnoj Gori,a da nisu porijeklom ili rođenjem iz iste. Dolazili su redom na svoje, ili na babovinu, ili na đedovinu ili u svoje vikend kuće i apartmane. Sve te osobe su svojevremeno otišle iz Crne Gore u BiH ili na školovanje ili trbuhom za kruhom, pa su bili prinuđeni da se vrate kućama. Ali su se vraćali na svoje,a ne na tuđe. A većina tih osoba ni dan danas nema državljanstvo Crne Gore. I dan danas im se napominje kako ih je Montenegro primilo.
Većina tih ljudi je trideset godina živjela na marginama društva, bez osnovnih prava, u strahu da ne ostanu bez posla ili da im se ne otkaže boravak u Crnoj Gori. Pored svih ratnih stradanja i gubitaka, doživjeli su da u svojoj Crnoj Gori, budu tretirani kao građani drugog ili trećeg reda, kao stranci. I to od svojih najbližih.

Ja ni dan danas nemam crnogorsko državljanstvo. A ti imaš i crnogorsko i bosansko, zar ne? Jesi se odrekao BiH državljanstva možda? Podsjetiću te, da je prema Dejtonskom sporazumu, svako ko je bio državljanin BiH do momenta stupanja na snagu novog Ustava, a ti si bio, državljanin BiH.

Sve si srpsko pljuvao više od dvije decenije, kao i svi ovi što te brane, i stao nisi do dana današnjeg. Te da smo fašisti, te da smo genocidni, ne  potpirujući montenegrinski nacionalizam, podržan od strane nacionalista iz regiona. Nema kolumne u kojoj nisi širio otrov, pod plaštom borbe protiv zla, tj. svega Srpskog dajući sebi za pravo da sudiš o ratu,i to onog kog ni vidio nisi. Ali pričali su ti. E lijepo su te naučili. Toliko si se uživio u tu ulogu branitelja od „srpskog agresora“, ali ovaj put iz 1918., da bi neko ko se nije namjenski zainteresovao za tebe, zaključio bi da si prošao sve golgote još od princa Ferdinanda pa na ovamo.

Nisam čitao tvoje knjige i neću. Možda si dobar pisac, ko zna, ali znam i da si nagrade dobijao za sve osim za kvalitet tih istih knjiga. Dobijao si ih za svoj angažman, stavljajući se na raspolaganje jednoj strani u ovoj balkanskoj golgoti. Na strani djece i unuka onih koji su podupirali i učestvovali u svemu onom gore šta sam nabrojao kroz šta je prolazila npr. moja familija. A moja familija je samo jedna od sličnih sa ovih prostora. A ti si od toga dobro živio ove protekle posljeratne decenije.

Ponekad mi se čini da mnogo patiš što si „pobjegao“ iz Sarajeva one 1992. i što nisi ostao da „braniš“ svoj grad. Po principu iz onog vica, „mene su streljali“.

Čitam reagovanja tvojih „saboraca“ i tebe. I pokušavam razumjeti vas ponovo.
„Krvinici“, „primitivci“, „malograđanština“, „neznanje“, „nekultura“, „Ku Klux Klan“, „nacističko spaljivanje knjiga“, „lomača srpskog svijeta“, „spaljivanje pisca“, „genocid“,“udar na slobodu govora“,“aosicijacija na zatvore i logore“,… Sve ono šta je i dovelo da neko predloži ovakvu lutku ove godine i što traje preko dvije decenije.

Spaljivanje karnevala je nešto čime se očituje društvena kritika. A ti si, dragi Andrej, javna ličnost, neko ko dobija apanažu iz državnih budžeta i Crne Gore i Bosne i Hercegovine, neko ko je svakodnevno prisutan u medijima,  i samim tim si podložan društvenoj kritici. Neko si koji nije uvidio da je rat završen devedesetih, neko ko ne priznaje da su žrtve na svim stranama, neko ko medijski nije davao mira ljudima, prevrćući po nedavnoj prošlosti na nepošten, jednostran i neuk način, neko ko je bio perjanica tog mejnstrima. Pod parolom nekakve samo vaše i tvoje istine. A to se jako dobro plaćalo, šta ti znaš najbolje.

Voliš da kritikuješ i sudiš, dao si sam sebi za pravo, a ovako reaguješ na spaljivanje lutke Androsera Nikolaidesratisa, ništa drugo nego spaljivanje karnevala, tradicionalni izraz društvene kritike primorskih lokalnih zajednica. Imaš problem sa prihvaćanjem kritike za svoj rad, čovječe. Znam, nisi navikao. Tapšali su ti decenijama,  postavljali za savjetnika, isplaćivali apanaže.

Ali znaj da nije niko došao iz Srbije ili Republike Srpske da spali tu lutku, već su to uradili građani Novog, građani Crne Gore, svi oni kojima si svojim plaćeničkim angažmanima, pljuvao po životima i sudbinama. Ima tu i onih koji su te 1992. došli, tj. vratili se. Ali došli na svoje,a ne na tuđe,vaše i tvoje. I samo su ti pokazali šta misle o tvom plaćeničkom radu. Na najkulturniji mogući način-karnevalskom lakrdijom.

Očekujem i podržavam te da sad zatražiš boračku penziju i dodatak na spomenicu, uz dva svjedoka, na račun spaljivanja lutke Androsere Nikolaidesratis. Dočeka i ti da padneš za slobodu!

Ne sumnjam da ćeš napraviti dobar biznis od ovog, kao što si pravio i do sad.

Svako dobro!

 

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)