piše Zlatko Dizdarević: Oni kojima pada na pamet da misle svojom glavom proglašeni su neprijateljima

Pronađem slučajno prije neki dan u ćošku svoje biblioteke »Zelenu knjigu« Muammara Al Gadaffia. Sjećam se, bila je nekada poznata više kao kuriozitet, povod za blagi osmijeh nad čudnim političkim entuzijazmom »kontroverznog revolucionara« sa sjevera Afrike. Ko je i pročitao tadašnje njegove misli o demokraciji, narodnoj vlasti, predstavničkim domovima, partiji, klasi itd. lidera zemlje od bezbroj pustinjskih plemena doživljavao je sve to, uglavnom, kao radikalizam koji jeste simpatičan ali mu nema mjesta u svijetu uređenom na sasvim drugi način. Bilo je vrijeme u svijetu zadojeno svekolikim demokratskim entuzijazmom i liberalnim vrijednostima što ih je iznjedrio optimizam pobjede nad fašističkim mrakom. Vrijeme povjerenja u Ujedinjene nacije, ideje nove Europe, dekolonizacije, okretanja novoj tehnološkoj budućnosti… Gadaffi je odgurnut među »kontroverzne«, blago kazano. Novi zakulisni vladari svijetom ispotiha su ga osmatrali i razmišljali drugačije, paralelno sa »čudom« koje se rađalo tamo, na sjeveru Afrike, među ujedinjenim plemenima i – uz naftni profit.

Sve mi je ovo padalo na pamet listajući »Gadafija«, na merdevinama ispred polica sa stotinama knjiga od kojih su mnoge danas nebitne, a mnoge odjednom mnogo važnije nego što su nekad bile… Knjige se nisu promijenile, očigledno. Svijet jeste, dramatično. Sjetio sam se najmanje tri kasnija »susreta« sa pukovnikom kome »nije imao ko da piše« (da ukradem asocijaciju) posebno onima u časovima kada su ga ubijali na najmizerniji način, bacajući oko na njegove milijarde i njegovu naftu. A prije svega strahujući od onoga što je tim novcima namjeravao da učini, od Afrike i plemena oko sebe, pa sve dole do Rta Dobre Nade. A nisu to dozvoljavali ni tada, ni danas.

Prvi put bio sam blizu Gadafija 1979. godine, kao novinar, u vrijeme Titove posjete Libiji. Tadašnje jugoslovenske firme tamo su »bušile« pustinju, dovodile vodu sa druge strane kontinenta u Libiju, elektrificirale, gradile bolnice, ceste, škole i dalekovode. Naši inžinjeri i radnici hranili svoje porodice kod kuće i mijenjali fiće i stojadine golfovima… Gadafi je Tita nazvao na svečanoj večeri – drugim ocem.

Drugi put sam bio u blizini kada je počinjala zapadna »demokratizacija« Istoka u ime čega su dovedeni teroristi i koljači protiv onih kojima je padala na pamet emancipacija i kontrola nad vlastitim resursima, državama i ekonomijama pa i uz autoritarne sisteme koji su bili izum kolonizatora vijekovima prije. O tome što se spremalo, ostaju zapisi pa i naknadno priznanje iz Londona. Gadaffi je jasno u februaru 2011. obavijestio Blaira. I o širenju Al Qaede i namjerama njihovih tvoraca da stave pod kontrolu Sredozemlje koje se »otima« gazdama i potom o prelijevanju terorizma u Europu, i o oružju koje imaju, i o milionima izbjeglica koje će krenuti preko mora…

Zaustavljanje procesa emancipacije Bliskog istoka koji je postao vidljiv kroz podizanje na noge srednje klase u državama starih civilizacija, naravno ne i u poslušnim zemljama Zaliva, moderni imperijalisti nazvali su »arapsko proljeće«. A u Africi, istinsko »proljeće« je, što se Gadafija ticalo u njegovim uslovima, bilo stvaranje Afričke unije na tragu sličnom konceptu EU, stvaranje afričke monete sa zlatnom podlogom koju ni dolar tada već dugo nije imao, i lansiranje, »afričkog satelita« koji bi im otvorio potpuno nove, vlastite komunikacijske horizonte i suport njihovoj novoj realnosti. Poznato je šta je bilo. Hilary Clinton, tada državni sekretar u Washingtonu, operativna šefica projekta zaustavljanja svega ovoga i svakako ne glavni ideolog cijele priče, zaključila je nedozvoljenu Gadafijevu priču usklikom u Bijeloj kući ili tamo negdje uz veliki osmijeh: »Došli smo, vidjeli smo, mrtav je…«

Tako je počelo četvrto »vraćanje« sad već mrtvom Gadafiju. Bio sam tada na mjestima na Bliskom istoku na kojima se moglo saznati mnogo skrivenih detalja o toj operaciji i pisao o tome i na ovom mjestu početkom decenije, o organiziranoj propasti tih prostora uz potpunu nesvijest Zapada da će se bumerang vratiti njima.

Od »vlastoručno« proizvedenih terorista Al Qaede do ISIL-a i raznih koljačkih hibrida, do miliona izbjeglica što će bez Gadafija pretrčavati preko Libije u Evropu. Sa svim dramatičnim i dugoročnim posljedicama poput hranjenja evropske desnice do novog nacizma, nemoći pred migracijama do destabilizacije pa i raspada nekada temeljnih europskih, a evo sada i svjetskih institucija i organizacija, umiranja multilateralizma, ekonomskih zemljotresa, nove ali paklene utrke u naoružavanju u kojoj pobjednika naprosto ne može biti itd.

Uz sve ovo – a šta drugo očekivati od malih ljudi velike moći u raspadnutim vrijednosnim i institucionalnim okvirima – evo i bahate kleptomanije velikih europskih i američkih finansijskih sistema kojima se guzica razvrnula nad novcima mrtvog Gadafija. Objavljeno je već na više mjesta, mada moćni ne vole da se mediji bave njihovim prljavim vešom, kako su moćne i »moralne« europske države bahato potrpale u svoje džepove milijarde dolara koje su rezolucijom UN-a 2011. zamrznute i stavljene pod nadzor tzv. Libijskog suverenog fonda (LIA). Koliko je taj »fond« bio libijski i koliko suveren nakon brutalne likvidacije Gadafija, pokazala je pljačkaška stvarnost. Naravno, uz lukavost poštenih zapadnih finansijskih institucija koje su pronašle da »kamate i dividente na zamrznutu imovinu pod sankcijama UN-a nisu bile zamrznute…« Bilo kako bilo, brke su u milijardama dolara omastili ponajprije u Belgiji, ali i u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Italiji i Luksemburgu…, koliko se za sada zna. Ono objašnjenje o »kamatama« kod istražnih sudija koji su se ovim pozabavili nije prošlo ali, kako to obično kažu u sličnim situacijama danas u svijetu – Pa šta!

Izazovi vladanja svijetom i otimačine tuđih resursa koji su oduvijek bili primarni i neupitni u »bivšem« imperijalizmu – koji zato i jeste imperijalizam – postali su kroz vijekove pa i minule decenije, posebno ovu koju sad živimo, i dio ukupnog mentalnog sklopa malih lidera velikih zemalja. Onih velikih lidera očigledno više nema na ključnim mjestima. Pa kada se iz ko zna kakvih razloga i pojavi tračak nade, kao u jeku predizborne kampanje Trumpa 2016. godine, zamijeni ga brutalna realnost. Sjećamo li se koliko jučerašnjih njegovih izjava da »samo iznova radimo pogreške, od Iraka preko Egipta do Libije, od Obaminih linija u pijesku Sirije. Svi ovi potezi samo su doveli do toga da se regija pretvori u još veći kaos…, to je jako loše.« Ili one: »Žudimo za mirom i prijateljstvom s Rusijom i Kinom… Nije nam suđeno da budemo neprijatelji. Trebamo stremiti prema zajedničkom prostoru temeljenom na interesima koje dijelimo…«

Prije deset dana, samo dvije godine od tada, američki državni sekretar Mike Pompeo saopštio je u govoru u Bruxellesu kako Trumpova administracija kreće s oblikovanjem »novog liberalnog svjetskog poretka« neskriveno s ciljem »blokiranja loših aktera kao što su Rusija, Kina i Iran…« Po njegovim riječima, velika, reklo bi se prirodna obaveza Amerike je da »sačuvaju, zaštite i unaprijede otvoren, pravedan i transparentan svijet suverenih zemalja…« Ili još preciznije – uz pojašnjenje da »Amerika ima namjeru stvoriti međunarodni poredak (?!) koji služi našim građanima…« – zaključak je jasan da jasniji ne može biti: »Amerika ima namjeru voditi taj poredak, sada i uvijek«. Biti neupitno prvi, vođa, mjera stvari i idol svima drugima – sada i uvijek! I to ne kao povod za razmišljanje, razgovor i usaglašavanje. Već bespogovorno što po njima nije stvar sile, već stvar prirodnog i neupitnog prava. Bogom datog. Svi se tome u svijetu moraju prilagoditi i reorganizovati tako da služe ovom nalogu.

Šta se desilo i šta se dešava danas u svijetu sa onima kojima pada na pamet da misle drugačije? Proglašeni su neprijateljima, pošastima, smrtnom opasnošću po civilizaciju, demokraciju, sve do katastrofe po intimnu, malu, ljudsku sreću sjećanja na vlastitu pamet i dignitet.

Eto, tako nekako mi se posložilo i sjećanje, slučajno i neočekivano na onog politički nerealnog, zastranulog i u svijet neuklopljivog Gadafija i njegove megalomanske, spram ovog Pompea, recimo, vanzemaljskog sna o – slobodi i emancipaciji Afrike. Listajući na vrhu merdevina pred bibliotekom u svojoj kući neke pasuse male »Zelene knjige«, izvučene slučajno iz gomile prašnjavih knjiga, naiđem, recimo, i na ovakve misli: »Svi su sadašnji politički sistemi u svijetu rezultat borbe instrumenata vlasti za vlast, bilo mirnim ili oružanim putem…« Ili: »Stranka je savremena diktatura…, instrument vlasti savremene diktature…, tj. stranka je vlast dijela naroda nad većinom…« Ili: »Predstavnički domovi su postali legitimna prepreka između naroda i vlasti time što je stanovništvo lišeno bavljenja politikom a oni su monopolizirali vlast u njegovo ime…«

I eto pomisli, brišući prašinu i vraćajući malu zelenu knjižicu tamo odakle sam je izvukao: Kukuriknuo mnogo prije zore, ne malo. Pa ga dovršili bajonetom, ili kako već slično. Onome tamo, Amerikancu u Bruxellesu koji je saopštio vijest o njihovom poretku za sve, sada i zauvijek – aplaudirali. Lijepa gesta, baš civilizacijska.

(Novi list)