piše Feđa Pavlović: Dan poslije

Šta će biti s protestima? Hoće li doći do formiranja tehničke/prelazne Vlade? U kojoj bi mjeri (nestranački) premijer bez stabilne većine u Vladi, i Vlada bez stabilne većine u Skupštini, mogli da osiguraju minimum integriteta izbornog procesa? Je li, ovoga puta, Stvarno Gotov (za razliku od 2015. i 2016. kada je bio samo Gotov)?

Svako ko tvrdi da zna odgovore na ova pitanja precjenjuje svoju sposobnost predviđanja. Kako stvari stoje, jedino što možemo sa sigurnošću reći je da će, prije ili kasnije, Đukanović izgubiti vlast i da da su, od mogućih pravaca u kojima bi se politička situacija mogla razvijati, najizglednija dva: (1) nastavak vladavine DPS-a bez Đukanovića, ili (2) novu vlast bez DPS-a.

Prvi scenario, koji je u autorskom tekstu za Politico skoro uobličio ugledni britanski diplomata ser Ajvor Roberts („Vladar koji pripada prošlosti“, Vijesti, 23.02.2018) predviđa promjenu odnosa moći tj. smjenu elita unutar postojeće vladajuće kaste – marginalizaciju Đukanovićevog političkog uticaja i prevlast novog rukovodstva (tzv. „zdravog tkiva“) na čelu sa premijerom Markovićem. Zagovornici ovog scenarija, koji u njemu vide ‘maksimum ostvarivog u datim okolnostima’, pretpostavljaju da će neizbježni sukob između prethodnika i nasljednika rezultirati razbijanjem postojećeg monopola nad ključnim polugama vlasti pa, samim tim, i lakšom smjenjivošću novopečene vladajuće strukture.

Ovu pretpostavku iz više razloga valja odbaciti kao neosnovanu. U partijama poput DPS-a, u kojima važi pravilo „Kralj je mrtav, živio Kralj“, smjena nije isto što i promjena. Oligarhijski sistemi, kako se to kroz istoriju bezbroj puta ispostavljalo, sa iznenađujućom lakoćom jednog vođu zamijene drugim. Hoćete primjer iz susjedstva? Vučiću je, po preuzimanju vlasti iz opozicije, trebalo svega dvije godine (2012-2014) da u potpunosti konsoliduje moć – dvije godine da postane praktično nesmjenjiv. Zato je mnogo vjerovatnije da bi, umjesto začetka pluralizma, u scenariju (1) starog Đukanovića vrlo brzo zamijenio novi. Taj novi Đukanović mogao bi godinama, možda i decenijama, da kupuje naklonost briselske administracije postepenim sukobljavanjem sa „problematičnim strukturama“ bliskim ex-Đukanoviću (reformista!) i njihovom zamjenom problematičnim strukturama bliskim sebi (…realista).

Uostalom, što bismo prihvatali da nam izbor između starog i novog Đukanovića kao ‘maksimum ostvarivog’ nameću kojekakvi činioci, faktori i strane diplomate? Ako smo već suverena zemlja, počnimo da se ponašamo kao suverena zemlja, pa razmotrimo i scenario (2): novu vlast, uz sva DPS-a tkiva bar na neko vrijeme u opoziciji. Scenario (2) je jedini koji, u kontekstu post-đukanovićevske Crne Gore, uključuje iole smislenu promjenu. To poručuju desetine hiljada crnogorskih građana okupljenih na Trgu nezavisnosti.

Međutim, svako ko priželjkuje scenario (2) dužan je da ozbiljno razmisli o tome šta raditi dan nakon Đukanovićevog odlaska, da nam se tragedija 1989. ne bi ponovila kao farsa. „Ostavke! Ostavke!“, na koje pozivaju ovdašnji protesti, predstavljaju tek prvi korak, neophodan, ali sam po sebi nedovoljan. Recimo da državni vrh sjutra podnese ostavke, da se izabere prelazna/tehnička vlada i da na narednim izborima opozicione partije dobiju dovoljno mandata da formiraju vladu bez podrške DPS-a – šta zatim?

Učesnici ovdašnjih protesta ne smiju da izgube iz vida suštinski cilj scenarija (2) za koji se zalažu: to nije „samo da Đukanović ode!“, nego „nikad više Đukanović!“. Stoga je osnovni zadatak svake buduće vlasti da sistematski onemogući da se u post-đukanovićevskoj Crnoj Gori ikad više pojavi ijedan Đukanović sa neograničenom moći. Ovaj zadatak će biti ostvariv jedino ako, od prvog dana svog mandata, buduća vlast bude prisiljena da se svojski pozabavi saniranjem osnovnog političkog, ekonomskog i društvenog problema u Crnoj Gori – problema koji je dugovječniji i u naše društvo ukorijenjen dublje od bilo kog režima, i koji nas sputava u rješavanju svih drugih problema. Taj problem je partokratija.

Partokratija je društveno uređenje čije su jedine stabilne i stvarne institucije političke partije, a sve ostalo fasada. U partokratiji, partije su ujedno i zavodi za zapošljavanje i socijalni centri, i zakonodavna tijela i medijska uredništva, i sudski savjeti i advokatske komore. Zato u partokratiji nema poslanika, odbornika, direktora i sekretara – postoje samo partijski kadrovi raspoređeni, u skladu sa hijerarhijom, na mjesta A, B, C i D. Kada partokratija zavlada zemljom, dogodi se ono što premijer Marković voli da zove „državotvornom politikom“: dugovi se nacionalizuju a profiti privatizuju, tajkuni se subvencionišu, a malo preduzetništvo guši pod teretom nameta i regulacija. Partijski reket zamjenjuje porez, nezaposlenost se suzbija uhljebljenjem partijskih poslušnika, a stručnost se fingira štancovanjem kupljenih diploma.

Partokratija nije DPS – DPS je tek njen dugogodišnji glavni beneficijent. Šta mislite, zbog čega pregovori o formiranju lokalne vlasti traju toliko dugo? O čemu se to pregovara iz nedjelje u nedjelju – o spoljnopolitičkom kursu opštine, ili o zamjeniku direktora gradskog vodovoda?

Na ovim prostorima, partokratija se pokazala sposobnom da nadživi sve značajne političke prevrate. U Srbiji, na primjer, staru titoističku partokratiju naslijedila je Miloševićeva ratna, Miloševićevu DOS-ovska, a DOS-ovsku naprednjačka partokratija. Dok su se smjenjivale „bande crvene“ i „bande žute“, sistem se dograđivao i prilagođavao. Kako izbjeći da nas, poslije Đukanovića, ne zadesi ista sudbina? Imamo tri strategije.

Prva je da se uzdamo u „poštenje“ budućeg rukovodstva. Retorika manje-više svih opozicionih partija koristi neku od varijacija na temu – vrijeme je, kako nam kažu, da državu vode časni i pošteni, sojski i čojski, nepotkupljivi, domaćinski, itd. Bilo kako bilo, opšte je poznato da vlast uvijek iskvari vlastodršca, pa je beskrajno naivno vjerovati da se partokratija može izliječiti nečijim poštenjem, koliko god se taj neko nama činio pošten.

Druga je da povjerujemo da će „narod“ okupljen na trgovima uspjeti da iskontroliše bahatost novopečene vlasti, podsjećajući je da oni koji su je na funkciju doveli isto tako mogu da je smijene. To je, blago rečeno, fikcija, očigledna svakom ko pročita Životinjsku farmu („Drugovi, valjda ne želite da se Džons vrati?“).

Preostaje nam, dakle, ona treća strategija: da u post-đukanovićevsku eru zakoračimo sa prethodno razrađenim planom koraka koje je neophodno preduzeti da bi se institucionalno razmontirala partokratija, i da buduću vlast obavežemo da taj plan sprovede u djelo.

Sastavljanje takvog plana trebalo bi da bude zajednički poduhvat opozicije, organizatora protesta i svih onih građana koji ovih dana na ulici zahtijevaju promjene. Koje bi tačno bile njegove stavke, i šta bi od toga moglo da se uradi u prvih sto dana Vlade? Ne znam. Ali u jedno sam siguran: ako o partokratiji ne počnemo da razmišljamo prije Đukanovićevog odlaska, ona će nadživjeti i njega i nas.

(Vijesti)