Peti oktobar, njegove tekovine iliti kako je (opet) prop’o Srbin
Na današnji dan navršilo se 19 godina od velikih demonstracija u Beogradu koje su označile kraj mračnog doba vladavine Slobodana Miloševića i ulazak Srbije u društvo demokratskih i razvijenih država, gdje su je čekale SAD, članice EU i NATO-a, Montenegro, (koji je, zapravo demokratska mu vlast, odigrao zapaženu ulogu u tim događajima) i slične bogate i prosperitetne zemlje. Tortura kojoj su građani bili svakodnevno izloženi najzad je bila okončana!
Narod je, predvođen svojim izabranim predstavnicima, koji su prethodno proglasili sopstvenu izbornu pobjedu, uzeo stvar u svoje ruke i dovršio posao koji su prethodno osmislili, organizovali i platili osvjedočeni prijatelji srpskog naroda iz SAD-a, EU i NATO-a koji je čak iz duboko humanističkih i prijateljskih motiva proljeća 1999. bombardovao SR Jugoslaviju praktično praveći 24.03.1999. uvod u ono što će biti dovršeno 05.10.2000. Nakon brojnih ranijih bezuspješnih pokušaja rušenja tiranina konačno je došlo do uspjeha!
Predvođeni mnogobrojnim liderima Demokratske Opozicije Srbije, slobodni građani su tog 5. oktobra 2000. skinuli sebi bijedu s vrata oslobodivši zdanje Savezne Skupštine, u kome je pritom, vjerovatno usljed neispravnih instalacija, izbio požar. Svjesni ozbiljnosti situacije, najhrabriji među njima, počeli su hitnu evakuaciju namještaja, umjetničkih djela, tehničke opreme, čak i egzotičnih biljaka ne dozvolivši da budu uništene. Opijeni patriotskim činom i uspjehom najveći dio su zaboravili da vrate evo 19 godina. Preopterećena elektoinstalaciona mreža izazvala je i požar u zgradi RTS-a, a demokratski prozapadni demonstranti su na licu mjesta vaspitno-popravno isprebijali njenog tadašnjeg direktora. Kasniji sud i presuda bili su mu zlato pri onome što mu se tad desilo. Pitao se samo „Kako me odmah ne zatvoriše i ne osudiše na doživotnu“.
Pobjednicima su se brzo počele masovno priključivati sve iole zdravije (poražene) snage i koliko toliko zdrava tkiva dotadašnjeg režima. Popularne „crvene beretke“, beogradska policija, vojni vrh, zemunski klan, reformisani SNP CG, kontroverzni biznismeni, vojska, RTV Pink, itd., redom su sticali prvoborački status, te su svi skupa, sa dobrotvorima i prijateljima iz Montenegra i inostranstva, prionuli na važne zadatke vođenja zemlje u svijetloj budućnosti koja tek bješe počela. Počele su da pristižu i obilate (u milijardama dolara i maraka izražene) strane investicije koje su vaskrsle ruiniranu srpsku privredu, a koje su lideri DOS-a tokom kampanje obećavali. Uskoro je i gotovo kompletan vojno-politički vrh Srbije, SRJ, Republike Srpske, i Republike Srpske Krajine iz perioda 1991-2000. izručen inostranim prijateljima kako bi im ovi pošteno sudili u ime Srbije, SR Jugoslavije i cijelog srpskog naroda. Neki su pohapšeni, a neki, dobronamjerno, pod prijetnjom vaspitno-popravnog maltretiranja porodica, zamoljeni da se dobrovoljno predaju što su, zarad budućnosti zemlje i naroda objeručke prihvatili. Po završetku reformi pravosuđa, nije se maltene više kome imalo ni suditi u tom raju na zemlji. Jedni su bili suđeni i osuđeni u inostranstvu, dok su drugi u međuvremenu provalili moderne tendencije svjetske politike, „ušli u pare“ i postali vlast.
Izgledalo je da će sve vječno trajati, međutim teritorija je postajala premala, a plijen još manji da bi vaskolike demokrate mogle skupa funkcionisati. Jedni su druge gazili po prstima i postalo je tijesno za sve. Bilo je svega – Progona, rada iza leđa, međusobne nezahvalnosti, pljuvanja, optuživanja za izdaju i licemjerje, ubistava… Svega! Slobodarski pokret se raspao na proste činioce koji su se u međuvremenu trošili i potrošili do marginalizacije. Ostala su samo baš ta zdrava tkiva bivšeg režima koja i danas vode državu i narod u mirne luke Brisela kamo su ih poveli 1999-2000. lideri DOS-a. Ima i zdravih tkiva koja se protiv vlasti bore želeći da i sami opet postanu vlast. Država je, doduše, sve manja. Nezavisnost dijela Srbije priznali su, za njeno dobro i napredak, svi ugledni i osvjedočeni zapadni prijatelji, među kojima i Montenegro petooktobarskog prvoborca i narodnog heroja Mila Đukanovića. Baš kao i 2000. i ovih zadnjih par godina aktuelan je trend opšteg prilaska pobjednicima. Jedino je to konstanta. Ostalo je otišlo u… Neću da psujem.
Neka ti je Srbijo srećan 5. oktobar, dan oslobođenja!
piše: Miloš Ćuić