Pejović: Praznik Cvijeti svjedoči da je Gospod došao da bi položio svoj život na krstu za bližnje svoje – za svakoga od nas

Na praznik ulaska Gospoda Isusa Hrista u Jerusalim, na Cvijeti, u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, odslužena je Sveta Liturgija kojom je načalstvovao protojerej Nikola Pejović, starješina Hrama.

Protojerej Nikoli sasluživali su: protojerej-stavrofor Dalibor Milaković, protojerej Branko Vujačić, kao i đakon Vedran Grmuša.

Nakon pročitanog začčala iz Svetog Jevanđelja svima sabranima prazničnim i nadahnutim slovom obratio se protojerej Nikola Pejović.

,,Pročitali smo da je Gospod vaskrsavao i ranije neke ljude, ali su to bili događaji kojima su svjedočili možda roditelji tih ljudi ili nekoliko Njegovih učenika, a ovo je prvi put da se dogodi da tako javno pred licem cijele Jerusalimske javnosti vaskrsne jednog uglednog čovjeka koga su ti isti jerusalimljani spremali kao mrtvaca za sahranjivanje i sahranili ga svojim rukama po tamošnjim običajima i očima vidjeli i rukama opipali da je zaista Lazar umro, zato je ovo vaskrsenje različito od ostalih čuda koje je Hristos učinio”, rekao je Pejović.

Kako je kazao, „nije Gospod Lazara vaskrsnuo da bi Sebi učinio slavu, nego je Gospod pripremao svoje učenike za ono što će se dogododiti, a to je Njegovo stradanje“.

„Sve što je činio – tri godine propovjedi na Zemlji i čuda koja je činio i savjete koje je davao svojim učenicima i nauku koju im je predao, sve je to bila priprema za ove dane velike koji su pred nama. Vrhunac te pripreme jeste Vaskrsenje Lazarevo, da bi učenici u onome času kad Učitelj bude na krstu, nemoćan, da bi se toga sjetili i da ne bi odustali od Njega”, rekao je Pejović.

U daljem obraćanju protojerej Nikola je rekonstruisao događaje vaskrsenja Lazarevog i svega onoga što je slijedilo nakon toga u svijetlu događaja ulaska Gospoda Isusa Hrista u Jerusalim u istorijskom, vremenskom, društvenom i duhovnom kontekstu.

,,Šta se dešava? Gospod dolazi u grad Jerusalim da strada. Prvosveštenici i književnici i fariseji onoga vremena pripremali su već odavno način kako da uhvate tog lažnog učitelja koji govori da je car i da će se zacariti i koji će po njihovom mišljenju uzeti njihovu političku moć i njihovo carstvo. Sad su se našli u problemu, kako da to objasne narodu koji sada slavi sa vrbovim i palminim grančicama i pjeva: ,,Osana na visini!” Onome koga treba da uhvate, osude pred licem cijelog naroda, ali da ne pretrpe nikakvu političku štetu. Onda su počeli da prave druge planove, a koji je to bio drugi plan? U Jevanđelju stoji da su namjeravali da ubiju Lazara! Pogledajte koliko daleko demonska logika ide! Isusa ne mogu, ali hajde da ubijemo Lazara jer je on svjedok vaskrsenja Hristovoga, njegovo Vaskrsenje je potvrda istinistosti riječi Hristovih: ,,Ja sam vaskrsenje i život” „, kazao je protojerej Nikola.

On je u nastavku povukao parelelu između konteksta vremena u vrijeme Lazarevog Vaskrsenja i današnjeg vremena u kojem kako otac Nikola podsjeća nema mnogo različitosti u pogledu presjeka i suštine u etičkom, moralnom i duhovnom smislu.

,,Ne rade li ovo upravo protivnici Crkve do dana današnjeg? Ne govore li: Ne možemo ubiti i okriviti Hrista, ali Njegove svjedoke i Crkvu Njegovu možemo goniti, proganjati, optuživati za sve i svašta? A Gospod ulazi u Jerusalim kao car, ali ne kao politički car, nego da se ispuni ono što je prorok vjekovima prije tog događaja govorio: ,,Čuj i recite kćeri Sionovoj, dolazi joj Car, krotak i smiren na magarici i na magaretu”. Izabira Gospod beslovesnu životinju, oblače je učenici Njegovi na koju on sjeda i uspinje se ka Jerusalimu, a to znači da se uspinje ka krstu i ka stradanju. Dakle, ovaj car ne ide na presto da mu tamo aplaudiraju i da mu se tamo klanjaju, nego ide da život svoj da za bližnje svoje, za svakoga od nas i sve nas zajedno”, istakao je Pejović.

U drugom dijelu pastirskom slova, protojerej Nikola je naglasio da najljepša hvala i pohvala i doček Gospodu jeste upravo sačinjen iz najčistijih, najplemenitijih i najblagoslovenijih srdaca i duša, a to su dječije srce i duša.

,,Njegova hvala, hvala Gospodu je zaista najljepša, jer dolazi iz usta djece i odojčadi. Zato je sinoćna služba na Lazarevu Subotu – Vrbicu u svim našim hramovima bila najljepša služba u toku godine, iako ima žamora dječijeg, iako ima njihovog nestašluka, ali ta djeca podgorička i svih ostalih gradova su djeca Jerusalimska, oni su pjevala Gospoda i dočekala Gospoda, kao što i mi danas dočekujemo Gospoda i poziva nas Crkva da ne budemo kao Njegovi uplašeni učenici koji još uvijek nisu bili primili Duha Svetoga, nego kao oni koji su naoružani svetim tajnama, vjerom, duhom i svjedočenjem. Koliko je Lazarâ od toga vremena do dana današnjega kao svjedoka Hristovoga vaskrsenja i Njega kao pobjeditelja smrti? Nije li Sveti Vasilije Ostroški naš Lazar, nije li Sveti Petar Cetinjski, Sveti Simeon Dajbabski, Sveti Stefan Piperski? Zato nas ovaj praznik priprema da smireno i krotko i mi obučeni, prekriveni i očišćeni u ovom četrdesetodnevnom postu, pratimo Gospoda do krsta, da zajedno sa Njim razapinjući se, zajedno sa Njim i savaskrsavamo”, poručio je na kraju protojerej Nikola.