Piše Dr Momčilo D. Pejović
JAVLENIJE PRVO / Na Cetinju /
Dolazi poslanik imperatrice Ekaterine Vtore, knjaz i general Georgi Dolgorukov i sa njim 30 oficera; donose Crnogorcima gramatu od rečene carice kojom ih pozivlje da ustanu na Turke, jer je i ona s Turcima zaratila. Vladika Sava piše u sva plemena crnogorska da idu na Malu gospođu na Cetinje da čuju gramatu carice ruske što im piše.
Soba u manastir na Cetinju. Knjaz Dogorukov, vladika Sava, patrijarh Brkić, Teodosija Mrkojević, oficeri ruski.
Knjaz Dolgorukov
Želio sam od moga đetinstva ove gore vaše vidjeti, o kojima se čudna predanija na sve strane čuju i prosiplju. I evo me lijepa sudbina i dovede sada među njima da se s vama vidim i poznadem. Radujem se i veselim tome.
Vladika Sava
Gora s gorom sastat se ne može, ali čovjek može sa čovjekom (…).
Vladika Sava
Svoje s tuđim nije smiješano, od tuđega svagda tuga bije.
JAVLENIJE DRUGO
Donosi đače rakije; uzimlje Teodosiji Mrkojević rakiju te služi patrijarha, vladiku, napunja čašu i daje knjazu, a ovaj se izvinjava, da ne pije rakije.
Teodosija Mrkojević (pružajući mu čašu)
Uzmi, knjaže, ne nećkaj se ništa, ove gore ne ljube regule, (…). Dok si ovdje, treba zabaciti svekolike svjetske poslastice, ka da si se iznova rodio.
Gleda ga knjez ljubopitno i popije dobru čašu.
Teodosija Mrkojević (smijući se)
Na zdravlje ti. Vješto je iskapi, kao da si i priđe počinja (…).
Teodosija Mrkojević
Gonim uprav sedamdeset šesto; al’ ga gonim ali ga prestižem, ne znam ljepše kako bih kazao (…).
Knjaz Dolgorukov
(…) Ja mnim, oče, malo što i misliš, no smireno filozofski čekaš što će tebi dan koji dovesti.
Teodosija Mrkojević
Mislim, knjaže, i prskoh misleći, misli su mi veće jade dale dvadest putah no teški poslovi.
Knjaz Dolgorukov
Nama što smo u svijet široki misli lome glave nemilosno. Ali vama što bi ih lomile na ovome mjestu uzanome? (…).
ЈAVLENIJE ČETVRTO
Puče grozd pušakah na brdu; Ide Šćepan, pa mu po običaju čine veselje. Kako čuju ostali Crnogorci koji su naiskupu oko gramate, svi prospu oganj, na veselje odgovore veseljem (…). Knjaz Dolgorukov
Ej ti, lažo jedna nepoznata, kako si se smio usuditi na zlo ime upotrebit carsko i poruge tolike graditi s osveštanim jednijem imenom? Pomazanik ne znaš što će reći; vješala su već ništa za tebe.
Šćepan(uzbunjen)
Evo narod cio za svjedoka: jesam li se carem ikad nazva, neka narod po duši svjedoči; nego sam se od toga imena ustručava kako od đavola. Ali ko je moga al’ će moći usta zatisnutu da ne zbori što mu na um dođe?
Knjaz Dolgorukov
Svedodžbah su javnijeh stotine – ti si grdni krivac pred zakonom, ništa tebe oprati ne može, lug ni sapun, ni sve tvoje laže. Tvoja laža nije jedna šala: graknula se ona nadaleko, na četiri kraja od svijeta (…).
/Lažni car Šćepan Mali/
PETAR II PETROVIĆ NJEGOŠ
POŠTOVANI GOSPODINE DR IGORE LUKŠIĆU, BIVŠI MINISTRE FINANSIJA U VLADI CRNE GORE
„Po pitanju se u Beč išlo, i do „Cara” dolazi(lo)”, od davnina je tako i bilo! Nevolja čovjeka natjera da traži pravdu i istinu, kako bi sa sebe odagnao ono što mu neko stavlja na teret ili što mu neće niko da kaže pravo i zvanično „kako je bilo”, te da se jednom riješi nevolje koja ga je snašla, da se brani od nečega za šta se u Crnoj Gori dugo godina brujalo i uzbunjivalo javno mnjenje, pronosilo po štampi, govorilo u crnogorskome parlamentu!
I, tako sve do skoro današnjih dana, doduše u manjoj mjeri, pa sada, kao neko ko je o tome nešto rekao – pisao javno, ne u namjeri lošoj, zadnjoj, pa da ni u primislima ima nečega što bi toga koji ga je tužio teško povrijedilo ili ne dao Bog oklevetalo, ukaljalo čast, ugled, poslovnu reputaciju i tome slično, nanijelo „nematerijalnu štetu”, koju taj sada s „pravom” traži, dok se ne dokaže suprotno! Ceh plaćanja svih tih dugogodišnjih „računa”, javnih napisa i reagovanja u štampanim i elektronskim medijima pade na moja nejaka leđe i svi su izgledi da ću ja taj biti, iako u svemu tome nemam ili „imam” i najmanju krivicu, žestokom novčanom kaznom ili nekom drugom, mogu biti ili biću, kažnjen!
Jedna narodna izreka kaže: „Sam pao, sam se spotakao-ubio“! Ne bježim od bilo koje i kolike odgovornosti za ono što sam (u)činio i što mi neko pokaže i dokaže, uvjeri me da nijesam u pravu i da ne govorim istinu, da me ujedno i (raz)uvjeri u onom što duboko sumnjam, što sam duboko uvjeren i ubijeđen, a što sam tokom korišćenja brojnih tekstova ili što sam čuo u crnogorskom parlamentu od pojedinih poslanika koji su oštro reagovali na tadašnje dokaze o „validnom ili nevalidnom“ izmirenju pozajmice – duga od strane „Prve banke“ državi Crnoj Gori odnosno Ministarstvu finansija- (ne)uplaćeno (je) Trezoru!?
Neka bude kako će mi biti, a svi su izgledi da je to već odavno pripremljeno – sklopljeno i da ću ja taj biti od kojega će sve naplatiti što su drugi inicirali, govorili, pronosili pisali, ubjeđivali, zbunjivali, širili laži, klevetali, i tako dalje oi tome slično a sve u cilju njihovih strančki ili ličnih interesa! A sada su se svi oni sklonili i prepusti(li) da moja penzionerska primanja budu oglobljena drakonskom kaznom koja će me finansijski potopiti i za dno životne egzistencije prikovati.
Rekoh i ne porekoh, ako sam kriv tu sam glavom i bradom, da kažem istinu i za nju da dam, ako treba, ne samo novac nego i život! Neka se javno kaže šta je od svega istina u toj zavrzlami rekao bih finansijskoj, naravno duboko uvjeren i ubijeđen da sam o navedeoj stvari za koju se teretim iznosio samo svoje mišljenje, ukupni kritički stav prema političkim dešavanjim u prethodne tri decenije, ne vrijeđajući nikoga ni čak u primislima toga može biti! Ništa više niti manje, sagledavajući sve na osnovu onog čime sam raspolagao kao argumentima za mene i moje shvatanje i poimanje prošlosti nedavne shodno svojim stručnim i naučnim uvjerenjima kao istoričar, doktor istorijskih nauka, u kojoj sam živio i zajedno sa porodicom i dalje živim!
Poštovani Gospodine dr Igore Lukšiću,
Idući od „nemila do nedraga“ a tražeći odgovor na navedenu „problematiku“ kao „nevolju“ koja mi se stavlja na teret, sve u cilju da nađem odgovor sa kojim ću biti potpuno ili najvećim dijelom uvjeren i ubijeđen da sam u pravu ili da nijesam u pravu već da sam grešan u navedenom i napisanom. Dopuštam da pretegne Vaša javna riječ: „Molim Vas kao čovjeka, političara, bivšega ministra finansija Crne Gore, koji je tada bio na odgovornoj poziciji i za čije se vrijeme ta „transakcija vraćanja duga (ne)izvršila (ne)zakonito“ i ujedno završila kako pričaju i kako je prenošeno u štampi dug jedan vremenski period, da mi date pravu istinu o rečenoj „uplati odnosno vraćenju duga“, kojim je „Prva banka osnovana 1901. godine“ vratila dio dugovanja sve po važećim pravilima i zakonu o finansijama tadašnje Crne Gore!
Nadam se da ću Vašim odgovorom dobiti jasnu i nesumnjivu istinu: Ko, kada, kako, koliko, „kome je uplatio i vratio dug“ o kojem se toliko godina ili više od decenije i po priča i prepričava, da ima tu nešto „sumnjivo, simulirano“ i ne znam šta još da kažem, da se ne pomisli opet da ja imam neku čak i primisao da nanosim uvredu ličnu ili poslovnu.
Vi ste m(en)i, poštovani Gospodine dr Igore Lukšiću, jedina prava adresa na koju se osalanjam i uzdam da mogu dobiti za sebne blagovremenu, pravu i potpunu istinu i informaciju sa kojom ću se poslužiti u odbrani svojoj kada za to dođe vrijeme, bilo pred crnogorskom javnosti ili na Sudu, a ubrzo se to očekuje makar što se pisanja moga odgovora tiče, sa kojim imam namjeru odgovoriti, pa neka bude šta mi je zapisano!
Još jednom Vas molim da mi date odgovor, koji će mi biti presudan za moje dalje postupanje odnosno (u)buduće upravljanje, kako bih znao na čemu sam i priznao javno da sam pogriješio i time da otklonim svoju sumnju i uvjerenje pod kojim se već dugo nalazim, i jednom za svagda otklonim teret koji mi se hoće staviti kao „nematerijalna odšteta“ i uvrede nanijete bez čak i primisli da sam tako nešto htio reći a kamoli učinio!
Ne želim poći na onaj svijet a da neko na mene nosi žalost da sam ga u bilo kom smislu namjerno uvrijedio a kamoli materijano oštetio. Želim da imam miran san i bez griže savjesti!
Znam i svjestan sam činjenice da sam primoran posebno u ovom pa i drugim nekim slučajevima, meni kao čovjeku bez ikakve zaštite onako slobodumnom i sa kritičkom riječju, pa mi samo i jedino ostaje da „prihvatim oslonac i povjerenje u riječi“, koje dolaze kao odgovor mjerodavan i sa visoke političke i državne pozicije, koju je imao gospodin dr Igor Lukšić, a očekujem i nadam se da će javno uslijediti!
S posebnim poštovanjem i zahvalonšću na unaprijed očekujući Vaš javni odgovor!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
Javi se Legendo!
Ne pravi se mrtav
Zvrku!
Prvo skoči pa reći hop! Preuranjeno si kukuruzno! Ne čitaš, a još manje razumiješ.
Dr Momčilo D. Pejović