PAVLE… JEDAN…VJEČAN … NEPROLAZAN

Piše: Emilo Labudović

Opet je ona noć kad su nam javili da smo poginuli. Opet, dvadeset treća po redu, u kojoj iznova ginemo a ne zna nam se ni groba ni ukopa. Noć, pusta, februarska, koja ledi krv u žilama i smrzava misli za čelom, kao plahe ptice pod strehom. I mada nam već odavno niko ne javlja, i bez tog crnog gavranovog gaka znamo: opet smo poginuli. Jer, ubijen je Pavle Nikičin Bulatović.
Dvadeset i tri su, a pitanje je jedno: zašto? One se nižu i prolaze, a ono ostaje. Ostaje, mada je na njega odgovoreno prije nego je i postavljeno. Jer, mada je noć bila mučka, izdajnička, mračnija od najcrnje rovačke Mrčave, sve je i tada, a sada pogotovo, bilo jasno kao dan. Pavle je ubijen da bi smo mi poginuli. Strijeljan je da bi smo, kad već on nije htio, mi poklekli. Sklonjen je da bi se po nama moglo gaziti, jer dok je njega bilo – bilo je i nas.

Pavla je ubilo njegovo Jevanđelje. Jer, on je živio i propovijedao istinu, pravdu, čast, poštenje, uspravan hod, čvrst i jasan pogled, hrišćansko praštanje i bratsku slogu. Ratnik među pjesnicima, pjesnik među ratnicima, široka, topla ljudska duša, nadograđena čeličnim karakterom. A vrijeme koje je dolazilo nije bilo za to, pa je bilo više nego jasno da ni Pavle nije od tog vremena i da je morao biti sklonjen. Planer, naručilac, organizator, ubica, jataci… sve domaći izrodi i, da oproste i ovaj tekst i čestiti čitaoci, ovdašnja govna čiji se smrad već tada osjećao. Ta kužna i zarazna katakomba, brlog zmija i pacova, požmirepa i izdajnika, bezdan je u koji smo se, Pavlovom smrću, sunovratili, pokopali samopoštovanje i pravo na istorijsko trajanje kojim smo se (da li s pravom) vjekovim ponosili. Pavle, moralna gromada, bor stasao na rovačkoj kamenoj hridi, nije bio i nije mogao biti iz te priče. Zato njega danas nema, a mi smo u govnima do guše.

I, evo, dvadeset i treći put pišem jedan te isti tekst, jedan te isti lament, ne nad njim već nad nama. Ne nad njegovom smrću, već nad našim izgubom. Jer, Pavle jeste ubijen, ali nije umro, a mi nijesmo strijeljani, ali smo mrtvo more, ponor pustoši, beznađa i nesvitanja. Pavle je daleko, daleko prije podmuklog (bratskog) metka zakoračio u neprolazno i ostao smrti nedostupan, dok mi, obezglavljeni i osakaćeni, drvo bez svojih najboljih grana, trunemo i umiremo po sto puta na dan. Za Pavlom je plakalo svekoliko Srpstvo, a nad nama, ovakvim kakvi jesmo, to Srpstvo samo tuži i leleče, uzaman i bez lijeka.

Naša nedanica, naše pomračenje svega i svačega traje i evo je već dvadeset i treća noć nakon koje se ne nadamo svitanju. Ali, baš Pavle nas je učio da nemamo pravo na predaju, na odricanje od sebe samih, na raskid sa onim čestitim rodoslovima čiji smo dio i onim časnin grobovima za koje smo neraskidivo vezani. Za njegov pogotovo. I mrtav, Pavle je putokaz i opomena, i, za razliku od ovih naših, ustavno – neustavnih sudova, okovanih partijskim lancima, Strašni sud pred koga se ne izlazi puzeći. I čijoj presudi nema prava žalbe, revizije i zastare. I mrtav, Pavle je i danas živ. Opominje i svjedoči da je ISTINA (a on joj je bio najvjerniji glasnik i vjesnik) – vječna. I da će, dok je svijeta i vijeka, „u cara Trojana biti kozje uši“!
Pavle, rode, tvrda rovačka stijeno, počivaj u miru i oprosti što ti, tako visokom i tako nedostižnom, nijesmo ni do koljena.