Pavićević: Abazović će tek imati priliku za najveća postignuća

Piše: Vladimir Pavićević

Postoje okolnosti u demokratskim državama koje političarima i političkim formacijama koje u datom momentu nemaju najveću podršku u biračkom tijelu ipak omogućavaju najveću moć u upravljanju zajednicom. U takvim okolnostima dolazi do izražaja situaciono snalaženje, razboritost i političko umijeće pojedinaca koji uočavaju da bi im Fortuna mogla biti naklonjena. Ključno pitanje u takvim prilikama je da li ti pojedinci koriste ukazanu šansu. I da li je sa pozicija moći koriste za dobro zajednice.
Prvi takav i izazov i šansa za Dritana Abazovića stvoreni su onom velikom avgustovskom pobjedom nad Milovim DPS-om 2020. godine. Već tada je URA bila tas na vagi. Svima je bilo jasno da budućnost crnogorske politike dominantno zavisi od toga kakve poteze će da vuče Dritan.

On je povukao dva izvanredna poteza: (1) pokazao je maksimalnu rezistentnost na sve pritiske koji su osmišljavani u tada još snažnoj mreži Milovih ekspozitura u Crnoj Gori i van Crne Gore: (2) najmoćniju poziciju u konstrukciji nove vlasti prepustio je nosiocu liste najubjedljivijeg pobjedničkog saveza na izborima i time u potpunosti dokazao da nije političar koji će zloupotrebljavati ili kvariti stvorenu šansu.

Zdravko Krivokapić je, na žalost, iznevjerio. U kojoj mjeri je on bio slab format političke ličnosti za predsjednika prve postđukanovićevske vlade najbolje svjedoči zaborav građana Crne Gore o njegovoj političkoj pojavi i djelovanju. Nekoliko sedmica je bilo dovoljno da nakon pada Krivokapićeve vlade niko više i ne pominje ni Zdravka ni njegovu vladu kao da nikada nijesu ni bili prisutni u crnogorskoj politici.

Iako slab, Zdravko Krivokapić se nadao da se niko neće osmjeliti da njegovu vladu ruši glasovima Milovog DPS-a. To je drugi momenat u kojem Dritan demonstrira da je izuzetno vješt i odvažan političar. On pokreće inicijativu za izglasavanje nepovjerenja Krivokapićevoj vladi. Za taj projekat koristi sada već oslabljeni DPS. Mijenja strukturu crnogorske partijske scene time što Milov DPS postavlja u poziciju satelita svoje politike. I ključno – slučaj Zdravka Krivokapića mu je pokazao da više nema šta dalje da čeka, nego da se izbori za poziciju predsjednika crnogorske vlade.

Sve vrijeme Dritan promišlja i djeluje strateški. Brzo organizuje potpisivanje Memoranduma kojim se učvršuje saradnja sa Jokovićevim SNP-om i strankama nacionalnih zajednica čime stvara dvije posebne tačke na kojima počiva novo doba politke u Crnoj Gori: (1) iz obruča Milovog DPS-a počeo je da izvlači stranke nacionalnih zajednica; (2) sa SNP-om Vladimira Jokovića definiše strateško partnerstvo koje čini kičmu njihove pomiriteljske i evropske vlade.

Treća provjera za Dritanovo političko snalaženje u ovom prvom periodu postđukanovićevske ere crnogorske politike tiče se rezultata njegove vlade. Za samo dva i po mjeseca rada vlade tih rezultata je više nego što ih je bilo za godinu i dva mjeseca rada Krivokapićeve vlade.
Crna Gora je danas snažnije posvećena velikom načelu vladavine prava, što je rezultat odlučne borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije. Građanima se poslije više od 30 godina isporučuje pravda. A jačanje osjećaja za pravdu i snaženje vladavine prava približava našu državu i naše društvo Evropskoj uniji. Crna Gora je danas bolje pripremljena i za ekonomsku krizu, o čemu svjedoči finalizovanje rada na važnim infrastrukturnim projektima, pokretanje novih i konkretno praktično djelovanje ka jačanju investicija u Crnu Goru.
Poslednjih dana tema broj jedan u pogledu uspjeha Dritanove vlade bilo je usvajanje Temeljnog ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom. To je jedno od važnijih internih pitanja koje je država Crna Gora trebalo da uredi u okviru definisanja odnosa sa vjerskim zajednicama i koje je kao jedan od prioriteta postavio Jokovićev SNP. Za sve racionalne analitičare jasno je da je usvajanje Temeljnog ugovora izvanredna stvar, dok se protivljenje Temeljnom ugovoru pripisuje posledicama djelovanja ekstremista u crnogorskoj politici čija je podrška u biračkom tijelu sve manja.

Ono što su povodom ove teme građani Crne Gore posebno uočili jeste vještina kojom je Dritan doveo do usvajanja Temeljnog ugovora. Mali broj ekstremista u Vladi koji su se protivili usvajanju Temeljnog ugovora doveo je do toga da niti smiju da podnesu inicijativu Skupštini Crne Gore za skraćenje mandata poslanika niti smiju da pokrenu inicijativu za pokretanje pitanje povjerenja Vladi. Dritan im je ostavio jednu mogućnost – da podnesu ostavke na ministarske pozicije što ovima ne pada na pamet da urade i to iz lukrativnih razloga.

Milovom DPS-u je ostavio tri mogućnosti – ili će nastaviti da podržavaju Vladu Crne Gore i tako prećutno da prihvate reviziju svoje dosadašnje politike i poruče da im je ipak jasno da su mnogo griješili. Ili će Milov DPS pokrenuti proces rušenja Vlade i time rizikovati da u Skupštini Crne Gore nema većinu za pad Vlade. Ili, što bi za DPS bilo još gore, da se ide na vanredne parlamentarne izbore na kojima bi Milov DPS ostvario pad koji se sada već može mjeriti sa padom Miloševićevog SPS-a u vrijeme Đinđićeve Srbije.

Odavno se u crnogorskoj politici nije pojavio političar sa manjim životnim iskustvom, a sa većom razboritošću u političkom djelovanju. U tom smislu, Dritan je zaista fenomen. Ćudi Fortune su do sada bile na njegovoj strani, a on je pokazao da je sposoban da takve okolnosti upotrijebi za dobro građana Crne Gore.
Prilike crnogorske politike su takve da se svakodnevno provjeravaju postignuća onih koji su najmoćniji. I Dritanu predstoje novi izazovi, ali postoji jedna fusnota – njegovo iskustvo velikih rezultata u relativno kratkom vremenu je njegov najveći saveznik. Uz tu determinantu nije neracionalno očekivati da će ovaj Mocart crnogorske politike tek imati priliku za najveća postignuća.