PARTIZANI I POP-KULTURA
Piše: SIBIN
Gledao sam podosta partizanskih filmova i, šta sam zaključio? Pa, doista, to su čiste – komedije!
Ni dok ovo ubogo slovo sastavljam a povodom reakcije gđa Tea Gorjanac P. i budibogsnama onoga Bursaća, ne mogu da vjerujem: velikan jugoslovenskog filma (kojeg su komunisti zabranili), Vlatko Gilić, radio na scenariju za film „Bombaši.“
Idu, tako, iz sprdnje prugom Bata & Smoki, i bombama uz osmijeh u vazduh dižu Švabu, glupu u filmu ko quraz, iako je ista Švaba – daleko joj kuća – za dvije nedelje pokorila cijelu Europu.
U neprevaziđenom stripu Mirko i Slavko, gladni i slobodom opijeni partizani, idu šumom, i, nalete na srnu, jedan drug je nanišani, a drugi će na to: ne!, već će biti i nečeg za nas da pojedemo u ovako raskošnoj prirodi. Nedugo zatim i drugovi brste krajputno žbunje maline.
Partizani su bili ljubitelji životinja i prirode, preteča zelenih aktivista i vegana, iako, doduše, nisu znali kuda će povesti industrijska revolucija, puni radnog elana pjevali su po fabričkim halama, jer rad oslobađa.
Naročito one koji će smrtni vijek provesti po barakama trpeći najstrašnije torture i svaki vid eksploatacije od strane onih na vlasti, koji su jedni drugima priređivali istinski pakao, dokaz Goli Otok, i zbog dodirivanja u tu materiju, od društva odbačen i prezren, ekskomuniciran, Živko Nikolić je umro u najvećoj bijedi. Da bi ga danas veličali sinovi onih koji su ga kao psa progonili!
Komunizam je ovdje bio kao i film koji su pravili o sebi: mit, kič i jedna komedija koja nije imala veze sa realnošću, zato požalite pomalo i druga Rankovića koji je zglajzao kao i Krcun od strane UDBE koje se ni dan danas ne možemo osloboditi.