Pariz je postao Rim

Piše: Bećir Vuković

Kad je 1999. godine počelo bombardovanje Srbije, predsjednik Francuske Žak Širak rekao je da će srpska djeca prestati da se smiju.

Četvrt vijeka docnije, 2024. godine, usred Pariza, jedno dijete iz Beograda koje se 1999. krilo po podrumima od bombi, smijalo se Širaku u lice. Dijete se smijalo autoru jedne od najmonstruoznijih izjava. To dijete koje se nije smijalo 1999. godine, a čiji će osmijeh 2024. obasjati cijelu planetu, zove se Novak Đoković.

Đoković se, zapravo, smijao u lice cijeloj globalnoj politici. Smijao se i crnogorskim komitima po krševima, koje i ovog ljeta gutaju živi plamenovi.

Novak Đoković je pobijedio sataniste koji su otvorili Olimpijadu u Parizu.

Đoković je pobijedio viteza smrti u oklopu i sa kukuljačom, koji je od Ajfelovog tornja na bijelom konju ujahao u Olimpijadu.

Đokovićev drveni krstić na grudima moćniji je od staklene piramide na ulazu u Luvr.

Novak Đoković je ostvario najveću pobjedu u istoriji srpskog sporta, baš na dan Oluje kad su Srbi prognani iz Hrvatske, i suzama ugasili svoja ognjišta. Đokovićeva pobjeda u Parizu je i politička, i duhovna, i istorijska.

Patrijar Porfirije rekao je da Đokovićevo zlato – iskupljuje – Olimpijadu. A Andrija Mandić predsjednik Skupštine Crne Gore, čestitajući zlato Novaku Đokoviću, podsjetio je na kraj Seoba Miloša Crnjanskog: „Ima seoba. Smrti nema.“ Važno je da se uvijek sjećamo svih seoba, i kud god krenuli, i šta god nosili, u prtljagu da imamo Seobe Miloša Crnjanskog i Seobe Paja Jovanovića.

(Uvijek se sjećati progona i seoba, i onih na čijem je čelu Patrijarh Crnojević, i onih sa starcima i djecom na traktorima.)

U Parizu, opet su raspinjali Gospoda. Gospodu su se opet rugali u Parizu. Jedna satanistička crkva iz Amerike zahvalila se organizatoru Olimpijade na slobodi izraženoj nad Bigom.

U punom mraku predstavile su se zapadnjačke vrijednosti. Na jednom mostu iznad Sene (u kojoj ne može preživjeti nikakvo fantastično biće), rugalo se Tajnoj večeri. Na toj satanističkoj večeri gosti su bili transvestiti, homoseksualci, lezbejke. Večera bogata bahanalijama i falusnih procesija bradatih žena i repatih rogonja. Konobarisao je lično Dionizije.

U pustinji Hanaana, prije 2024. godine, na Tajnoj večeri raspravljalo se – sa Bogom – o Bogu.

Na mostu iznad Sene – na satanističkoj večeri – lokalo se i prosipalo crveno vino – uspomena na Gospodovu krv.

Vrijeme nikad nikoga nije čekalo, ali su svi stigli da pokažu lica. Vrijeme je samo Jednoga čekalo.

Zato, nije važno kako su zapadnjačke vrijednosti 2024. u negdašnjem gradu svjetlosti, ikoga dočekale. Kakve su vrijednosti i kakav je moral, takav je bio i doček. Zapad je davno poremetio svaki sklad.

An Idalgo, gradonačelnica Pariza, psuje (na engleskom jeziku), sve koji kritikuju poruke sa otvaranja Olimpijade, i kompletnu – desnicu – na čelu sa Bogom.

U tom Parizu punog splina i prostitutki, i krvavih dželatskih trupina, Bodler je napisao „Cveće zla.“ Cvetovi zla ni do danas nisu izrazili svoje pune simbole. Tokom Olimpijade, po Parizu, po bilborima, od Montreja do Versaja, kružila je Marija Antoaneta, bez glave.

Cvetajući, cvetovi će još mnoga zla donijeti, pisaće i budući bodlerovci….

(Kakve veze ima – sami čin – otvaranja Olimpijade sa sportskim igrama. Ili je to silovanje hrišćanske Evrope, i vraćanje u paganizam…)

Potonji arhivar zla, Emil Sioran, potonji veliki stilista francuskog jezika napisaće „Kratak pregled raspadanja“, „Zli demijurg“, „Suze i sveci“…

U Luksemburškom parku jedna skitnica rekla je Sioranu: „Ili lepo piši, ili se vrati na Balkan.“ Sioran se nikad neće vratiti na Balkan. Ostao je u Parizu da se nadmudruje sa nečastivim, iako je baš to rekao za apostola Pavla.

I kao što se Pavle nadmudruje sa nečastivim, tako se i – Neka Viša Sila – u Crnoj Gori, još nadmudruje sa nečastivim. Nadmudrivanje traje do naših dana. Zato još uvijek živimo u pavlovskoj epohi. A ko će dočekati jovanovsku, najpjesničkiju, niko ne zna sem Onoga koji je presjekao vrijeme.

Sjetimo se i Rumuna Oktavijana Palera, koji kaže da ništa nema moralnije od planine. U tom svijetlu ništa ne bijaše moralnije od Lovćena sa crkvicom, i krstom na vrhu.

Onaj bečki i brionski beton na vrhu Lovćena, djelo je nečastivog.