Pandemija usamljenosti
Mnogo je već virusa bilo i prošlo. Proći će i ovaj. I tek ćemo onda početi da shvatamo razmjere i posljedice usamljenosti kojima nas je izložio.
Veliki dio svijeta već je bio preselio socijalni život na „društvene mreže” i prije 2-3 decenije. Na sve strane su se mogle čuti žalbe da „sve manje razgovaramo a sve više tipkamo”, da se „sve manje srećemo i sve češće postavljamo slike” kojima pokazujemo gdje smo bili i šta smo radili. Roditelji se žale da djeca više ne umiju da se druže, da nemaju rječnik i vještine za uspostavljanje odnosa.
Posljednji period, od marta 2020. godine, dodatno je sve zakomplikovao. Mnoge vlade uvele su ograničenja kretanja i okupljanja, zbog kojih se ogroman broj ljudi osjeća izrazito usamljeno. Neki od nas žive sami i nisu osjetili ljudski dodir, neki ne mogu da putuju i nisu vidjeli svoje najbliže ni kad im je bilo najteže, neki provode s porodicom više vremena nego ikad ranije i pate zbog doživljaja da ih, opet, niko ne razumije… Sasvim je moguće da usamljenost nikad nije bila raširenija i očiglednija. A njene posljedice će nam tek stići na naplatu.
Usamljenost djeluje kao samo još jedna društvena pojava, svi se ponekad tako osjećamo, u pjesmama i filmovima se često prikazuje kao nešto romantično ili neophodno da bi se u nečemu pobijedilo. Prava slika, međutim, može da bude mnogo mračnija.
U svojoj srži, mi smo društvena bića, preživljavamo, razvijamo se i stvaramo samo zahvaljujući drugima, uz druge i za njih. Jedino što nas čini drugačijima od svih ostalih životinja jeste sposobnost da zajednički usmjerimo pažnju, sarađujemo u rješavanju problema (ili pravljenju problema za zajedničkog neprijatelja) i dogovaramo se o podjeli nagrade. U zajedništvu smo za nekoliko hiljada godina prešli put od života u pećinama do leta na Mjesec. Bez podrške, saradnje i ljubavi, nasuprot tome, patimo, propadamo i, u najgorem slučaju, umiremo.
Usamljenost je često uzrok, a gotovo uvijek pratilac različitih bolesti. Bolesti srca, psihosomatska oboljenja, alkoholizam ili gojaznost vrlo su često povezani sa periodima usamljenosti. Nauka već utvrđuje i specifične puteve kojima usamljenost utiče na cjelokupni rad mozga. Dakle, kada želimo da zaštitimo i unaprijedimo svoje zdravlje, moramo sebi da obezbijedimo i društvene aktivnosti u kojima ćemo uživati.
Slično je i sa oporavkom od bolesti: već je dugo poznato da se pacijenti brže i temeljnije oporavljaju od bolesti i operacija ako imaju redovne posjete i podršku.
Usamljenost može da prati bolest i nakon izlečenja. Navike se promijene, prilagođavamo se novim mogućnostima, pa onda možemo pomisliti da smo postali suviše spori, dosadni, stari, i osamiti se uslijed povrijeđenog samopoštovanja. Promjena u reakciji drugih najočiglednija je nakon nečijeg liječenja na psihijatriji. Tada okolina može početi da zazire i izbjegava tu osobu, što čini da usamljenost bude gotovo redovan pratilac duševnih poremećaja, posebno dubokih depresija i psihoza.
Pošto je usamljenost neprijatno, ponekad čak i bolno, iskustvo, često posežemo za bilo čime što je može odagnati: hranom, pićem ili drogama; ostajanjem u vezi koja nam ne donosi ništa osim osjećaja da nismo sami; fanatičnom pripadnošću nekoj ideologiji, navijačkoj grupi, religiji; beskrajnim radom ili neprekidnim a površnim socijalnim aktivnostima.
A dok ne bude usavršena vakcina protiv usamljenosti, moraćemo protiv nje da se borimo starinskim metodima. Moramo naučiti da zahtijevamo od države da nam omogući priliku za normalan društveni život otvaranjem i podrškom institucija u kojima će ljudi boraviti rado i zajedno, a ne pod prisilom i jedni protiv drugih.
Neke od najrazvijenijih zemalja svijeta, najsvježiji primjer je Japan, sada imaju i ministarstva za usamljenost (Butan ima ministarstvo za sreću), pošto su njihove vlade svjesne da će obuzdavanje pandemije usamljenosti spasiti živote, uštedjeti ogromne budžete za očuvanje (duševnog) zdravlja, povećati produktivnost.
Ovo su samo neki od razloga da se problemu usamljenosti posvetimo što ozbiljnije, kao pojedinci i kao društvo. Da se družimo, njegujemo prijateljstva, uključujemo u grupne aktivnosti, budemo podrška onima koji pate ili boluju, govorimo o sebi i zatražimo pomoć.
Autor: Aleksandar Dimitrijević, klinički psiholog Međunarodnog psihoanalitičkog instituta u Berlinu